STATUS IZ MORA Evo kako je ljubičasta boja prestala biti rezervirana samo za plemiće

Još od davnina morski puževi i školjkaši se koriste u prehrani i kao mamci za ribe. Ljušture im se tuku o kamen da bi se došlo do mesa. Rimljani su prvi koji su, lomeći ljušture, shvatili da na kamenu ostavljaju trag boje. Budući da je paleta boja odjeće u to vrijeme bila poprilično oskudna, počeli su tražiti novu boju u moru. 

U antičkom Rimu ljubičasta je bila boja careva i status društva. Bila je skupa zbog ograničenosti načina dobivanja. Dobivala  se samo od morskog puža Bolinus brandaris koji je bio toliko rijedak da mu se težina mjerila u zlatu.

Proces izvlačenja pigmenata i dobivanja boje bio je dugotrajan i težak. Proizvođači boje prvo su razbijali ljušture i ekstrahirali ljubičasti pigment pomoću sline. Za jedan gram boje bilo je potrebno devet tisuća puževa. Ljubičasta odjeća bila je, zbog toga, izuzetno skupa.

Klupko vune ljubičaste boje bilo je skuplje od ukupne godišnje zarade, stoga je postala boja vladara i bila je simbol moći i bogatstva. Povezuje ju se s carevima Rima, Egipta i Perzije.

Simbolizirala je duhovnost i svetost careva i kraljeva koji su je nosili. Smatrali su se bogovima i poslanicima bogova, što su pokazivali i bojom odjeće. 

Predstavljala je toliku moć da je u elizabetansko doba kraljica Elizabeta I u Engleskoj donijela zakon koji određuje koje boje i materijale smiju nositi plemići na dvoru. Ljubičasta je zakonom bila zabranjena svima osim samoj kraljici. 

Engleski kemičar William Henry Perkin je 1856. u nastojanju da stvori lijek protiv malarije, sasvim slučajno sintetizirao ljubičastu tvar. Shvatio je da se tvar može koristiti za bojanje odjeće. Proizvod je patentirao i na njemu se obogatio, a ljubičasta boja više nije bila rezervirana samo za plemiće. 

Mladen Višić