Naime, konstrukciju protiv bivšeg predsjednika, između ostaloga, smislili su NDH nostalgičari, uglavnom vršnjaci Stipe Mesića i oni malo stariji od njega, dakle, njegova generacija, s obzirom kako se Pavelićeve države s nostalgijom ljudi mlađe dobi, sve kad bi i htjeli, ne mogu prisjećati, Nostalgija zapravo se javlja kod ljudi koji su određeno vrijeme doživjeli i preživjeli te ga se danas sa sjetom sjećaju, za jugonostalgičare ste, vjerujemo, čuli, no, za NDH nostalgičare ste mogli čuti samo od Mesića.
Tko, dakle, proganja bivšeg predsjednika, kako se požalio Aleksandru Stankoviću, djelatniku Radmanove režimske ubožnice, prisilno financirane novcem hrvatskih građana? Ako se vratimo dva desetljeća u prošlost, u adolescentsko vrijeme Stipe Mesića, prisjetiti ćemo se da je Mesić pod ustaškim barjakom, tijekom svojih časnih osam desetljeća života, uredno prikupljao čekove hrvatskih useljenika i neuredno ih gubio. Nekima se zameo svaki trag. Kako je Mesić u međuvremenu sazrio kao čovjek te uvidio svoju zabludu, tako se odrekao ustaštva i prigrlio komunizam kao ideologiju koja je svijetu, uglavnom, donijela blagostanje. Reformirani ustašoid teško se oslobađa svoje prošlosti, iako su mu drugovi većinom oprostili. Naime, zašto ne bi, kad je već u narodnooslobodilačkoj borbi bilo dozvoljeno 1945. presvlačenje iz četničkih u partizanske odore, mnogi antifašisti tako preobučeni istakli su se u posljednjim danima borbe za slobodu i postajali narodni heroji, jedan od njih je i Simo Dubajić, koji se istaknuo oslobođenjem Bleiburga.
Kad su Dražini otpadnici oslobodili Hrvatsku, zajedno s Titovim sljedbenicima, hrvatski narod mahom je s oduševljenjem dočekao osloboditelje, poglavito u Dubrovniku jeseni 1944. godine, zatim na Jazovci.... I tako redom.... Mesić također zaslužuje priliku.