Danas je njegova tvrtka – poznatija po engleskom nazivu European Coastal Airlines ili skraćeno ECA – najveći prijevoznik hidroavionima u Europi koji u svojoj floti ima šest zrakoplova. Zapošljavaju više od sto ljudi i imaju sedam pristaništa odnosno aerodroma na vodi – Resnik, Split, Jelsa, Vela Luka, Lastovo, Pula i Rab. Resnik je nedaleko od Martinovog ureda, na nekoliko minuta šetnje od Zračne luke Split, koja je i ECA-u iznajmila zgradu smještenu uz samu obalu Kaštelanskog kanala, u kojoj su svi uredi, pa tako i direktorov koji gleda na more i otok Čiovo.
Trenutačno imaju šest aviona, a kupili su ih polovne – četiri su trenutačno u Hrvatskoj, a dva su na redovnom održavanju u Švicarskoj. Riječ je o Air Vikingovim avionima DHC 6-300 Twin Otter koji mogu primiti 19 putnika, a posadu čine kapetan i kopilot. Do 2020., otkriva Martin, planiraju imati flotu od 22 nova aviona jer bi prodali polovne.
Ljeti im na šest zrakoplova treba 15 kopilota i isto toliko kapetana. Za sada su svi iz inozemstva, uglavnom iz Kanade, SAD-a i Švedske. Među njima su i dvije žene, Dankinja koja je kopilotkinja i Amerikanku kapetanica zrakoplova. Oni svi žive u Splitu.
“Upravo obučavamo prvu dvojicu hrvatskih pilota, a uskoro idu još dvojica. Oni su do sada letjeli na malim avionima, a sada se obučavaju za ovaj specifičan tip aviona. Do 2020. će nam trebati ukupno 150 pilota i kopilota, i do tada će vjerojatno većina kopilota biti Hrvati dok ne steknu iskustvo da postanu kapetani zrakoplova.
Nije bio problem naći pilote i dovesti ih u Hrvatsku jer smo im ponudili dobre uvjete rada, a Hrvatska je i atraktivno mjesto za život. Tijekom cijele godine kod nas radi oko 100 ljudi, a u sezoni još 10 do 15. Iduće godine, s novim terminalima – Mali Lošinj, Rijeka, Novalja, Lumbarda, Zadar, Šibenik i Dubrovnik – zaposlit ćemo novih 60 do 70 ljudi. Najviše je posla na pristaništima, od prodaje karata, do ukrcaja putnika i prtljage. Imamo sada sedam aerodroma, iduće godine otvaramo još sedam, a za dalje su nam u planu Cres, Krk, Sali, Mljet, Venecija, Ravenna, Brindisi, Bari, Pescara. U Anconu još slijećemo na normalni aerodrom pa i tamo želimo postaviti svoj na vodi”, ističe Martin dodajući kako u Italiji još nema niti jedan vodeni aerodrom. U cijeloj Europi ih je jako malo, pretežno u Švedskoj, Finskoj i Norveškoj. Od svih mediteranskih zemlja, najviše ih je u Hrvatskoj.
“Koncesijskim ugovorima smo se obvezali da ćemo ponuditi aerodromske usluge i drugim operaterima, no za sada još nitko nije pokazao interes letjeti hidroavionima.
Od naših šest aviona dva mogu sletjeti i poletjeti s normalne piste, pa tako letimo za Anconu, Zagreb i Rijeku, a imali smo i nekoliko letova za Dubrovnik. Cilj nam je u potpunosti prijeći na vodene aerodrome, a u Zagrebu bismo ga gradili na jezeru Čiče, odakle bismo putnike autobusima prevozili do zračne luke na Plesu. Primjerice putnik bi iz Londona sletio u Zagreb i mi bismo ga prebacili do konačnog odredišta na otoku”, govori Martin.
Objašnjava kako se vodeni aerodrom sastoji od pontona za privezivanje aviona koji je mostom, tzv. pasarelom, povezan s obalom gdje su tri montažna objekta od stakla i čelika – u jednom je šalter za prodaju karata i check-in, u drugom je kafić, a u trećem toalet. Kada stižu avioni iz Ancone, policija putnicima dokumente pregledava na pontonu. Procedure su puno jednostavnije nego na klasičnom aerodromu. Putniku je dovoljno doći pola sata prije leta, kupiti kartu i ukrcati se, a stigne i popiti kavu. Karte se prodaju i on-line.
“Još točno ne znamo kada ćemo otvoriti terminale u Zadru, Lošinju, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku i Hvaru. Čekamo još niz dozvola. Uvijek netko nešto novo traži, od raznih ministarstava do luka. Koncesije nam izdaju lučke uprave koje su za velike luke, poput Rijeke i Splita, u nadležnosti države, dok su za manje nadležne lokalne zajednice. Problem je što svatko različito tumači zakone. Potpisujemo koncesije na 10 godina i svaki mjesec plaćamo koncesijsku naknadu državi ili lokalnoj lučkoj upravi. U Puli su nam trebale dvije koncesije, jedna od lučke uprave za postavljanja pontona na moru, a druga od Grada za korištenje rive. U svakom mjestu vrijede drugačija pravila”, kaže Martin i tvrdi kako su do sada najviše problema imali u Splitu i to zbog popriličnog nerazumijevanja gradonačelnika Ive Baldasara.
“Od bivšega gradonačelnika Željka Keruma na pismeno smo dobili da možemo tražiti lokacijsku dozvolu da postavimo ponton u lučici Matejuška, ali Baldasar je kazao da to nije moguće. Zajedno s lučkom upravom i premijerom Zoranom Milanovićem našli smo novu lokaciju u trajektnoj luci, gdje smo sagradili aerodrom. Morali smo izravno kontaktirati premijera da razriješi taj problem. Milanović nam je bio od pomoći i jako nas je podržao. Osobno se angažirao da riješe taj problem kao i ministar Siniša Hajdaš Dončić jer je Split kao državna luka izravno u nadležnosti Ministarstva pomorstva. Puno nam je pomogla i splitska dogradonačelnica Aida Batarelo kao i načelnici u Jelsi, Lastovu, Rabu... U Rijeci sada imamo dosta problema. U Šibeniku se nikako ne možemo dogovoriti sa šefom Lučke kapetanije koji tvrdi da je to što mi radimo opasno. On tako misli i ne da se razuvjeriti. A trebamo njegov potpis da bismo mogli dobiti koncesiju. Šibenski lučki kapetan sam tumači zakone kako želi i čini sve da nas spriječi. Treba nam samo 300-400 metara za slijetanje i polijetanje. Taj gospodin ne razlikuje stope od metara pa barata krivim podacima i o tome još govori pred novinarima. Pitanje je hoćemo li iduće sezone imati letove iz Šibenika za Italiju. U Dubrovniku Franjo Pašalić u Gružu gradi novu marinu i s njim smo se dogovorili da nam osigura mjesto za aerodrom”, govori Martin.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.