Nasilje ne može imati opravdanje pa čak ni kad ste dovedeni do ruba, pa čak ni kad premijer svom sinu kupuje najnoviji pametni mobitel, dok vi nemate ni za školske udžbenike. Nasilje treba odbaciti kao legitimni oblik borbe osim u slučaju da ste suočeni s agresijom, kao što to bio slučaj prije dvadesetak godina.
U prijepodnevnim satima, u centru Zagreba, Preradovićevoj ulici, dogodila se još jedna u nizu policijskih deložacija u Republici Hrvatskoj, učestale deložacije jasno svjedoče da su građani opljačkane države dovedeni do ruba, odnosno da nemaju od kuda servisirati svoje osnovne obveze. Nisu građani svojevoljno, sami sebe, doveli u situaciju u kojoj ostaju bez krova nad glavom, u kojoj zapravo u srednjim godinama ostaju na ulici. Netko je ovu državu upropastio do temelja, netko je ovu državu legalno pretvorio u oazu banditizma. Taj netko, taj misteriozni krivac, ili više njih, nikada, naravno, neće ogovarati, jer sve što čini čini tako da to bude zakonito, pritom građani ispaštaju. Većina građana ipak nije sklona neodgovornom ponašanju i nije kriva za užas koji ih je snašao. Kako bi se građanin Hrvatske trebao osjećati kad premijer eksplicitno kaže da ga nije briga to što Europska komisija Hrvatsku svrstava u gospodarski najgoru državu Europske unije? Što bi građani trebali misliti o takvom premijeru, što misliti o predsjedniku Vlade čije su izjave posljednjih mjeseci na rubu ludila?
U Preradovićevoj ulici u Zagrebu muškarac T. K. se prilikom deložacije zabarikadirao u stan sa suprugom i 14-godišnjim djetetom te prijetio da će se raznijeti. Drama u centru Zagreba je trajala oko sat vremena nakon čega se muškarac predao. Neki govore da se radi o napadaču, dok drugi tvrde kako se radi o čovjeku koji je samo branio svoj dom, međutim, pucao je iz kalašnjikova, automatske puške u centru grada, a to, makar bilo iz očaja, ne može se opravdati. Netko je sasvim sigurno mogao stradati, mada to možda i nije bila namjera muškarca koji je shvatio da će tik pred zimu sa ženom i djetetom na ulicu. Sve to dok se medijskim tajkunima opraštaju dugovi. Očaj je loš saveznik zdravog razuma, pa čak i kad nemate izbora.
Kada je bivši Milanovićev ministar, Slavko Linić, oprostio dugove, kako se sam hvalio, medijskom tajkunu, za mnoge skandaloznom Ninoslavu Paviću, zašto nije to isto učinio građanima koji se nalaze pred zidom, najprije onim građanima koji su suočeni s brojnim ovrhama, a koji svoje dugove ne mogu servisirati jer su ostali bez posla, ili su propale tvrtke u kojima su radili, ili, što je također moguće u najgoroj zemlji Europske unije, nisu mjesecima dobili plaću dok se gazda vucibatina vozika naokolo u Mercedeseu i dok mu režim oprašta dugove?
Kad ćemo imati deložacije medijskih tajkuna koji bi bez državnog novca odavno bankrotirali? Zašto hrvatski građani financiraju medije, posebno režimske, zar samo zato da bi oni veličali partiju na vlasti? I što će građanima partija koja ih je dovela na rub ponora?