Posebnih proslava nije bilo, ali je lijepo znati da su prošle već dvije godine od integriranja Hrvatske u veliku europsku obitelj. Puno truda je uloženo da bi se postigao taj cilj. Srpanj sam po sebi, koliko god da je vruć, ovih dana se na prostoru “regiona” politički dodatno zagrijava.
Prvo je Vučić na komemoraciji u Srebrenici gađan raznim predmetima – nekima je očito smetao njegov dolazak, s razlogom dakako, ukoliko su istiniti navodi da je mahao puškom po opkoljenom Sarajevu, mada je Vučić meni osobno tip koji ne izgleda kao netko tko je uopće sposoban držati pušku, ali dobro, rat od ljudi napravi idiote i od idiota ljude. Kako kad. Napad na Vučića ne smatram potrebnim ni normalnim, jer se na taj način umanjuje ono nužno potrebno poštovanje prema žrtvama. Jednostavno potpuno promašen način, mjesto i vrijeme. Pojavili su se čak i medijski spinovi na temu kako iza famozne urote “Shot the Vučić with shoes” stoji Dodik i njegova kontra – obavještajna služba, s ciljem umanjivanja samog značenja Srebrenice u još uvijek post – konfliktnoj BiH.
Sličan scenarij je jedanput Bakir Hadžiomerović opisao kao “ustško – džihadsku urotu” kad je Dodik jedne prilike pogođen bocom na košarkaškoj utakmici Igokee i Širokog, na Pecari. Dodatno zagrijavanje vrućeg političkog srpnja osim Vučića koji negira supstancijalnu bit i važnost Oluje, potakao je i Ivica Dačić izjavama o tome da će Srbija pratiti tko sve “učestvuje” u vojnom mimohodu, Dačić automatski sve vojske “učesnice” proglašava anti – srpskima, u maniri velikih svjetskih državnika. Da to kaže Angela Merkel ili Barack Obama, to bi možda i nosilo neku težinu. Ali, Dačić? Smiješno. Na kraju krajeva – koga uopće briga što misli prvi čovjek srpske diplomacije o Oluji? Na isključiv način nastupati javno, kad je riječ o još uvijek škakljivim temama je neprimjereno – pogotovo kad se radi o, kao što već rekoh, prvom čovjeku diplomacije Republike Srbije. Oluja je za Hrvate – barem načelno, najvažnija pobjeda u povijesti Hrvatske. Srbi – barem ako se pita njihovo političko vodstvo, ponekad izgledaju kao narod koji ne zna prihvatiti poraz. Gospodo, Vi ste izgubili u Domovinskom ratu, zašto je to toliko teško shvatiti? Olujom je zaustavljen najkrvaviji rat još od Drugog svjetskog. Olujom su oslobođena okupirana područja. Olujom je hrvatski teritorij vraćen Republici Hrvatskoj. Čak je i haški sud oslobađajućom presudom za generale Oluju priznao legitimnom vojno – redarstvenom akcijom. Srpsko stanovništvo koje je napustilo tzv. Krajinu to je o napravilo po naputku vlastitog vodstva koje je tada maštalo o granici Velike Srbije na čuvenoj liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica.
Od Milwaukeea do Tokya. Malo morgen. Ljudi koji su tada pobjegli iz Krajine nisu ostavili svoja ognjišta bez osjećaja tuge i tjeskobe, nije im bilo lako i na kraju krajeva nije ni fer da su morali otići, ali suštinska je razlika u bijegu koji ti je dirigiran od strane vlastitog vodstva i od strane neke druge vojske. Npr; Vukovar i protjerivanje stanovnika upadom JNA, od kojih je znatan broj završio pod zemljom. Srbi su gubitkom konstitutivnosti u samostalnoj Hrvatskoj pokušali oformiti vlastitu republiku unutar granica međunarodno priznate zemlje – Republike Hrvatske. I nakon što je taj pokušaj pobune propao, sa puno manje krvi nego je itko očekivao, Srbi u Hrvatskoj su još i dobro prošli, za razliku od recimo, posavskih Hrvata. No, zanemarivo je i upitno to sve, ali nepobitna činjenica je da su Srbi iz Hrvatske bježali po naputku vlastitog vodstva, a ne pod strašnim nožem ili puškom Ante Gotovine ili Franje Tuđmana. Rat je i u Hrvatskoj i u BiH donio to što je donio, ali danas, 20 godina poslije, Oluju proglašavati etničkim čišćenjem je krajnje nemoralno, politički nekorektno i glupo.
Da nije bilo Oluje mnogi srpski političari bi danas imali uz Srebrenicu i neke druge komemoracije, gdje bi morali paziti da ne doleti kakva cipela, kamen ili boca. Dodik ne bi bio optužen za urotu doduše, ali… Sto oluja – ali samo jedna slobode vrijedna!