Što saborski zastupnici rade kada navodno ne rade?

Ni njemački Bundestag ne funkcionira puno drugačije

Koliko se zapravo saborski zastupnici drže prisege i jesu li riječi prisege za njih tek puste fraze koje zaborave odmah nakon završetka prisege? S obzirom na mišljenja građana o saborskim zastupnicima koje često čujemo u javnosti ili u svom okruženju – ugled “narodnih zastupnika” jako se srozao.

”Podvale su tvrditi da Hrvatski sabor, odnosno saborski zastupnici, ništa ne rade ako je sabornica poluprazna. Nedavno sam bio u Bundestagu, bilo je svega tridesetak zastupnika, pa nitko neće reći da oni zbog toga ne rade svoj posao”, rekao je prije nekoliko dana saborski zastupnik HDZ-a, profesor Miroslav Tuđman, u emisiji ”Otvoreno” na Hrvatskoj televiziji komentirajući tvrdnje, pa i kritike, javnosti da Hrvatski sabor ”ne radi svoj posao, jer je sabornica dobrim dijelom prazna”. Naime, profesor Tuđman tvrdi ono što je zapravo dobrim dijelom istina, dakle, da saborski zastupnici imaju i druge obveze osim što sudjeluju na sjednicama parlamenta.

Svaki saborski zastupnik ujedno je i predstavnik svoje izborne jedince, odnosno baze koja ga je izabrala u Sabor. Drugim riječima, gotovo je jednako važan, a ponekad čak i važniji, terenski posao zastupnika. Zastupnik prima građane, razgovara s građanima, bori se da njihovi problemi u konačnici kroz Sabor budu riješeni, saborski zastupnik je ”lobist građana u Saboru”, barem bi tako trebalo biti.

Također, zastupnici su članovi raznih saborskih tijela, povjerenstava i odbora koje se mora sastajati radi pripreme i obrade tema o kojima se raspravlja u sabornici, pred očima javnosti.

Jesu li kritike na račun rada saborskih zastupnika jednim dijelom opravdane?

Jesu li kritike koje saborskim zastupnicima upućuju građani opravdane ili su plod neupućenosti, sve većeg razočaranja politikom, medijske reprezentacije rada Hrvatskog sabora ili svega pomalo? Naime, činjenica je također da neki saborski zastupnici zlorabe svoju funkciju, kad ne dolaze u Sabor odlaze gdje možda ne bi trebali ići kao zastupnici naroda, no, smijemo li generalizirati? Generalizacijom šaljemo poruku da su svi političari isti, što definitivno nije istina. Ukoliko su svi isti koji su onda različiti i kako ćemo prepoznati one koji se doista bore za prava i interese onih koji su ih izabrali?

Svakako je u bliskoj ili daljoj budućnosti jedno od rješenja temeljita rekonstrukcija izbornog sustava uz uvođenje preferencijalnog glasovanja bez i zakona uz preferencijalno glasovanje, koje, nažalost, nije prošlo prošle godine kada su vladajući odbili raspisati referendum o toj temi tvrdeći da je navodno prikupljeno nedovoljno potpisa za raspisivanje referendumada bi došlo do referenduma. Biranje političara imenom i prezimenom ipak bi suzilo prostor tim istim političarima da zlorabe svoju funkciju, međutim, zasad nema političke volje da uistinu dođe da stvarne demokratizacije hrvatske politike. Pojedini saborski zastupnici svoje pogreške uglavnom skrivaju iza stranke što umanjuje njihovu vjerodostojnost, ali ih i izuzima od odgovornosti jer račune polažu stranci, a ne biračima.

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.