U ponornoj noći strah od svojih čula
ni starome bogu ne molim se više.
U savjesti mojoj sunca utrnula,
obrisom tek novim sudnji dan se riše.
Zagolicaj, daše đula i zumbula!
Cvijet mojeg mozga žedan vampir siše,
a sva moja draga braća izginula
laskaju mi čelo: tići posred kiše.
Ove dnevne čežnje što utrobu režu
jesu kao zveka grešnih praporaca
na dane proštenja u tržnom metežu,
no bojevne želje jadnih neboraca
dave moju sapu, i moj grkljan stežu
stearinskim dahom sinoćnih mrtvaca.
II
O napokon, evo, u svojem krevetu,
daleko od očiju sunca i mjeseca!
O napokon, evo, na laž i klevetu,
tihu psovku reći na boga i sveca!
Evo dakle: golu, smradnu, razapetu
da olakša grudi osuđeni jecaj;
a usto kroz stravu noći prenapetu,
kao zvon na pogreb moja mis'o breca.
Kao pogled na poljanu asfodela,
i mamurni vapaj za pijanstvom ženke,
presudno me mori zla nagota tijela;
i dok srčem crni nektar, dušu sjenke,
u ognjeni vrtlog plamenih počela
bacam sva bremena i sve terevenke!
III
Pečali vremena! Jade novih ljudi!
Što je, dakle, te smo tako žigosani
u crti svog lica, dahu burnih grudi,
i pred stoljećima brukom okaljani?
Iz čistoće naše cik vremena rudi.
Ali opet, u sat čežnje nespavani,
k'o zmija se bašte Adamove budi,
težnja novom bolu ili ljepšoj mani.
Ta sva pustoš naših divljih osjećaja
trne kao luča u gluvoj oazi,
dok se lijeva ruka s desnom rukom spaja;
snoviđenje žene, koju mašta mazi
(kao palidrvce šušanj osjećaja)
pali suho drvo strasti kuda slazi.
IV
Tako smo, dakle, osuđeni tapat
u glušcu noći tajcem skritih čuda.
Proviru suze te će gluve kapat
do naše smrti, naime do Suda.
Beskrajne noći! Prisluškivah šapat
trave što u duh, rastom, zavrluda.
Kroz sobu lupa beskonačni hlapat
Srce Srdaca, duše mojih uda.
- Ne preosta više da ja čekam trublje
crvenih zvuka te na juriš zovu;
turnut ću glavu pod jorgane dublje
i tu (strah još crnji nego u rovu)
plamsat će oči kao bijesne zublje,
slušat će uha polnoćnicu sovu.