Nakon što je 2006. uhićen kao dio dilerske hobotnice Jakše Cvitanovića Cvika, Trifković se iz Zatvora Split odmah počeo žaliti sudu da su razlozi za njegovo pritvaranje neopravdani. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu mu je stalno produživalo pritvor, navodeći kao razloge da je bio prije osuđivan, da je konzument opojnih droga i da nema stalan izvor prihoda te da bi izlaskom na slobodu do okončanja postupka mogao ponoviti djelo.
Sve žalbe su mu odbijaneIako su sudu dostavljene potvrda i izjava poslodavca firme K.V. da Trifković ima stalni posao, te iako je sudski vještak potvrdio da on nije ovisnik o opijatima te je sudu bilo poznato da je Trifković uistinu bio osuđen, ali samo za djelo posjedovanja droge koje je banalno u odnosu na ono što ga se teretilo u tom postupku, pritvor mu je stalno bio produžavan i tako pune tri i po godine. Sve žalbe njegova odvjetnika Tonija Vukičevića iz Splita na svim instancama u Hrvatskoj su odbijane.
Kad je napunio po zakonu maksimalne tri i po godine zatvora, Trifković je izišao na slobodu, a to je bilo samo dva dana prije izricanja nepravomoćne presude 2010. na Županijskom sudu u Splitu. Pravomoćnom presudom Vrhovni sud je pokrio Trifkovićev maksimalni boravak u pritvoru Zatvora Split pravomoćno mu dosudivši te tri i po godine.
U lipnju 2009., dok je kazneni postupak protiv njega u Hrvatskoj još trajao zbog uloge u Cvikovoj narkohobotnici, Trifković je preko odvjetnika Vukičevića podio tužbu protiv RH obrativši se sudu u Strasbourgu. Učinili su to nakon što su u Hrvatskoj uložili 23 žalbe i podnijeli četiri ustavne tužbe koje nisu uvažene, a u kojima su se žalili tvrdeći da je pritvor nad Trifkovićem neosnovan.
Europski sud je u svojoj presudi poučio stručnjake s ova tri hrvatska suda (Županijskog u Splitu, Vrhovnog i Ustavnog suda) kako argumenti za i protiv nečijeg puštanja na slobodu ne smiju biti općeniti i apstraktni te da postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već trebaju postojati ostale dostatne i relevantne osnove te da sud mora pokazati posebnu revnost u vođenju postupka.
Europski sud je zaključio kako Županijski sud u Splitu za vrijeme istrage u svojim odlukama o pritvoru nije ocijenio dokaze koji se odnose na Trifkovićeve izvore prihoda. Prethodnu osuđivanost Trifkovića hrvatski sudovi su samo utvrdili, no nikada nisu ocjenjivali je li ranija presuda zbog posjedovanja droge po naravi i stupnju težine usporediva s novom optužbom o udruživanju radi prodaje.
Sudovi u RH pozivali su se na činjenicu da podnositelj Trifković konzumira drogu iako u nalazu i mišljenju vještak stoji da on nije razvio ovisnost. Sve ove razloge Županijski sud i Vrhovni sud RH opetovano su ponavljali u odlukama o pritvoru koristeći i identičan izričaj.
Odbačene ustavne tužbeEuropski sud u Strasbourgu posebno je u presudi istaknuo da trajanje Trifkovićeva pritvora odgovara duljini zatvorske kazne koja mu je izrečena, što ukazuje da su hrvatski sudovi propustili ocijeniti razmjernost težine konkretnih optužbi i radoblja Trifkovićeva pritvora. Zaključio je da osnove koje su dali domaći sudovu i nisu dostatne i relevante da bi opravdale trajanje pritvora od tri godine i šest mjeseci te je stoga došlo do povrede članka 5. stav 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Europski sud utvrdio je i propust Ustavnog suda da odluči o osnovanosti podnositeljevih ustavnih tužbi koje je odbacivao kao nedopuštene iz razloga što u vrijeme odlučivanja pobijane odluke o pritvoru nisu više bile na snazi.
Također, sud je istaknuo kako je već u drugim predmetima protiv RH ispitivao tu praksu Upravnog suda RH te utvrdio kako takvim postupanjem podnositeljime nije pružena stvarna prilika iskoristiti dano pravno sredstvo te navodi niz takvih slučajeva (Peša protiv Hrvatske, Hađi protiv Hrvatske, Bernobić protiv Hrvatske i dr.).