Tko može gledati emisiju „Bez pardona“ splitskog lokalnog TV-Jadrana zamijetit će da se u tu emisiju javlja uvijek jedan te isti krug ljudi, bilo „lijeve“ bilo „desne“ provenijencije. I bez uvrede, ali i jedni i drugi uglavnom nisu jačeg intelektualnog kapaciteta, nu po jednom se ti „dežurni javljači“ ipak razlikuju.
Naime, zloća s kojom se u tu emisiju javljaju ostarjele splitsko-dalmatinske babe-partizanke je nevjerojatna. Čak muškarci koji zastupaju partizansko-anacionalne ideje nisu toliko zločesti kao te babe-partizanke! Pa one bi, da mogu, „ubijale“! I kako se čuditi njihovoj djeci ili unucima kad su za njih Ante Tomić i Boris Dežulović tek mlačna kamilica! Nitko ne može biti toliko zločest i opasan kao „dalmatinska baba-partizanka“! To je strašno! Ako možete, poslušajte tu emisiju! Jer kad takva baba-majka, mrziteljica vjere i Boga, i domovine Hrvatske, a strastvena ljubiteljica zločinca Tita i Jugoslavije, nekad Kralja Oslobodioca, „rađa“ yugo-nejač – što od njih očekivati? Kako Ante i Boro mogu biti drukčiji ako im je baba takva? Jer za ono što laju te yugo-babe Markovina je tek obično yugo-plakalo, a Šešelj tek četnički vic-maher! Sačuvaj te, Bože, yugo-babe!
U filmu i televizijskoj seriji Četverored, priča o Bleiburgu (1999.), koji je tematizirao krvavu odmazdu partizanskih pobjednika nad poraženima s kraja Drugoga svjetskog rata, među negativnim se prikazima partizanki izdvaja lik Bosiljke Đurić, povijesne osobe, čuvarice u sabirnom logoru za slavonske Nijemce… Ivan Aralica, autor romana i filmskoga scenarija „Četverored“, zadržavajući čak i ime povijesne osobe, hiperboličkim ocrtavanjem njezine groteskno karikirane tjelesne ružnoće implicira “moralnu nakaznost” ne samo ove već i drugih partizanki: “Te goropadne djevojke i žene, te bubuljičave, neumivene i nepočešljane curetine u seljačkim čakširama i njemačkim šinjelima, s ručnim bombama oko pasa i njemačkim šmajserima na prsima, to dno ljudskog života, to dno ružnoće i nakaznosti, nije se moglo usporediti ni sa čim ružnim, zlim i jadnim što sam do tada u životu vidio (…). Kad je povika pratilaca prestala (…) razlegao se ponovo Bosiljkin glas, ovoga puta kao hropac, kao režanje, a mogao se pretvoriti u suvisle riječi i rečenice samo zato što je imao uvijek isti početak: ‘Daj mi!’ – Daj mi toga u crnoj uniformi da ga zakoljem! Daj mi da mu se krvi napijem! Daj mi toga legionara da ga ubijem! Daj mi to banditsko dijete da ga isiječem na komade! (…)”* (Aralica 1997:141-144).
Dr. Kulenović: Histerija – podloga jurišne bolesti koljačica
Otkud ovolika „ženska“ mržnja? I baš potaknut intrigantnom ulogom partizanke Bosiljke u spomenutom filmu o tome je tada progovorio psihijatar dr. Muradif Kulenović (1937.-2000.) „Prema statističkim podacima l945. godine u jugoslavenskoj vojsci bilo je tisuću zabilježenih slučajeva oboljelih od partizanske bolesti. Prvi slučaj ove bolesti zabilježen je nakon bitke na Kozari i ona nije stilska figura ili ideološka podmetaljka iz filma ‘Četverored’ redatelja Jakova Sedlara. Ona je doista postojala… i u medicinskom nazivlju ostala je zapisana kao živčana ili jurišna bolest. Narod ju je poznavao i pod nazivom borbena bolest, a kada je prvi slučaj njezine manifestacije zabilježen, dakle 1943. godine – prozvana je i kozaračkom bolešću ili kozaračkom psihozom… Osobno sam vidio partizana koji je, kad se plesalo kolo i kad je bilo najveće veselje, pao na pod i počeo vikati: ‘Daj bombu, daj vezu!’, a smirilo ga se tako što mu se istoga trena u ruke turnuo ključ — i ‘juriš’ je prestao! Kako su, međutim, žene na ekspresivniji način ispoljavale jurišnu bolest… To znači da su glasnije vikale nego oboljeli muškarci. Da su padale u histerični lug — dočaravale su se glavom zabačenom unatrag i prosto su se tijelom nudile — pokreti su im bili seksualizirani… Zapravo, kad se bolje pogleda, kroz film se i eksplicite sugerirala neiživljena seksualnost kao podloga partizanske bolesti”. Sjetite se, partizanka Bosiljka viče “… mi smrdimo na znoj, a ustašice su fine pa ih zato u krevet vodite!… No, tu smo ponovno kod podloge partizanske bolesti — kod histerije! A riječ sama, svoje podrijetlo vuče od žene, odnosno od maternice — što na latinskome znači — histeria. Bez ikakvih seksističkih aluzija, ali riječ je o ženskom načinu reagiranja. U starogrčkom svjetonazoru ženi koja je nezadovoljena maternica kruži tijelom i ona na taj način izražava svoje nezadovoljstvo… Nakon pobjede se i u kontekstu pobjedničkog zanosa bolest očitovala i kroz osvetnički trend.”* prof. dr. Muradif Kulenović: Partizanska bolest traži pozornicu i gledatelje (S. Dalmacija 19.2.2000.)
Za vrijeme nedavnog osnivanja Antifašističke lige zabilježeno je nekoliko teških napadaja ove zloćudne partizanske kozaračko-jurišne bolesti tako da je i Hitna služba imala posla. Šteta što skup nije održan na odjelu Psihijatrijske bolnice u Vrapču! Treba naglasiti da ova boleština može biti genski nasljedna, a prigodom napadaja, koji je sličan napadaju bjesnoće ili delirium tremensa mogu se priviđati miševi, ali i različiti gmizavci. Dokaz za to je genetski oboljeli bivši predsjednik Yusipović koji je za vrijeme tog skupa opet doživio teški napadaj, te je uzvikivao da vidi ustašku guju! No smirio se kad su mu dali gutljaj „šumadijskog čaja“! Nekoliko ostarjelih drugarica vikalo je: Juriš, drugovi!
Jeziva istina o Slavici Gorenšek, u filmu opjevanoj babi koljačici
Zanimljivo svjedočanstvo o ovoj partizanskoj kozaračkoj boleštini donosi nam Josip Kotnik (obavještajni oficir II. moslavačke brigade NOV-a) i svjetski poznati stručnjak za svemirska istraživanja u svojoj biografskoj knjizi “Svi umiru jednako” (1990.). Kotnik opisuje zločin kozaračkom bolešću oboljele partizanke i o toj babi koljačici iznosi jezivu istinu: “U malom općinskom mjestu Vojnik oko 5 kilometara od Celja u pravcu Maribora gradonačelnik je bio Nijemac oženjen Slovenkom s kojom je imao dvoje djece, dok je treće dijete bilo ‘na putu’. Tog hladnog veljačkog dana otišao je u Graz do svojih nadređenih. Nije se na vrijeme vratio kući, tako da je njegova žena spremna da napusti Vojnik čekala da se on vrati. U međuvremenu za vrijeme velikog meteža partizanski terenci obavljali su po kratkom postupku likvidacije kvislinških porodica ili pojedinaca. Na tom ‘poslu’ posebno se uspješnom pokazala Slavica Gorenšek iz sela Gojke koja je tada upala u gradonačelnikov stan i njegovoj ženi živoj nožem rasporila trbuh i izvadila živo dijete, dok je ostala dva djeteta zaklala… Ta ista Slavica Gorenšek je sve to na potpuno isti način izvela nad Dragicom Šibanc i to mnogo ranije. Seljaci su našli Dragicu kod kamenoloma iznad Stranica razrezane utrobe s izvađenim djetetom. Ovaj zločin počinila je samo zato što je Dragica bila udana za jednog njemačkog podoficira.” (str. 161). Zanimljivo je i Kotnikovo svjedočanstvo o tadašnjem Titovom “naređenju”: “Naređenje vrhovnog komandanta JNA bilo je da se pod svaku cijenu onemogući i spriječi povlačenje kolona i dolazak u angloameričku zonu Austrije. Te se kolone moraju predati ili uništiti!” (str. 165).
Zanimljivo je da se prvi poslijeratni jugoslavenski dugometražni film zvao “Slavica” (1947.)!?
Prigodom strijeljanja fratara i svećenika na Kozici, na Biokovu, partizanke su od ubijenih fratara, prethodno im zabranivši da se prije smrti ispovjede, uzele habite i prekrojile ih u suknje!
Nu nitko nije prikupio toliko detaljnih (vrlo često odvratnih) opisa načina uživanja monstruma u mukama i smrti ljudskih bića kao što je dr. Zoran Božić, koji je o tome objavio seriju članaka u ‘Hrvatskome slovu’ tijekom 2007. godine. “Pri tome su ključnu ulogu imali ostarjeli koljači koji su, suočeni sa smrću, otvorili dušu najprije svećenicima u ispovijedi, a onda na njihov nagovor i javnosti. Tako je strašna partijska tajna polako izišla na vidjelo”.
Titov zloglasni ubilački govor u Ljubljani – 28. svibnja 1945.
“Ono što se od 28. svibnja do 9. lipnja 1945. godine događalo u bespućima Kočevskoga Roga teško se može usporediti s ičime u povijesti, uključujući njemačke, sovjetske i sjevernokorejske konclogore. Orgije bolesnih sotonskih poriva sve do kanibalizma trajale su 12 dana sve dok svi nesretnici nisu pobijeni. Čak i ljudi čvrstih živaca i dobroga želudca teško podnose jezu s kojom su se suočile nesretne žrtve sotonskoga partizanskog divljaštva u tim danima kada je zlo stanovalo na tim inače lijepim i mirnim prostorima pitome Slovenije. Rezultati višegodišnjega ‘uzgoja mržnje’ koju su agitpropovci sijali u četama i bataljunima ‘narodne vojske’ dali su grozne plodove koji po svome užasu ulaze u strašnu antologiju potpunoga kolektivnog pomračenja ljudskoga uma. Sve je počelo 28. svibnja u Ljubljani kada je pijani Tito održao zloglasni ubilački govor spomenuvši 200.000 likvidiranih bandita uz još toliko zarobljenih. Toga dana donio je odluku da likvidira preostale. Tito je dobro znao tko najviše mrzi Hrvate pa mu zato treba povjeriti zapovijedanje tim sramotnim kukavičkim činom. Bio je to major Simo Dubajić. Na Kočevskome Rogu bio je organiziran vrlo precizan program smrti koji je izvodio najgori partizanski ološ. Svaki dan dva su vlaka po nekoliko puta dnevno iz Ljubljane dovezla u Kočevje do 8.000 ljudi, koje su onda dočekali divljaci gladni ljudske patnje i smrti. Krvnici su im vadili zlatne zube ili krune, skidali s njih nakit i oduzimali sve što je bilo vrijedno patnje i smrti. Ako se prsten nije mogao skinuti s prsta, odsjekli su cijeli prst, a ako je žrtva pružala otpor vađenju zuba, odvaljena joj je cijela čeljust kundakom, sjekirom ili čekićem. Jedan od pokajnika, Jure, tvrdi da je pokolj trajao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. ‘Likvidacije’ su se vršile u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora. Ubijanje je trajalo od svitanja do punoga mraka, od 4 do 22 sata. Tijekom jedne 24-satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jame oko 1.500 ljudi. Pokoljem je zapovijedao Simo Dubajić koji je osobno poubijao oko 2.000 nesretnika… Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Jure navodi da je to je činila skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom, da bi ih kasnije prepustili komesarici Milji, koja je po tadašnjoj zapovjednoj crti bila glavna ‘šefica’, čak i Simi Dubajiću.”*Hrvatski tjednik
I sad dolazimo do strašne istine da vjerojatno muški mozak ne može imati toliku maštu u zloći kao što je bio zločinački um partizanke Milje. Upozoravam čitatelja da ako se ne želi uznemiriti ne čita dalje ovaj tekst!
Monstruozni zločini drugarice Milje i njenih učenica
“Milja je zapravo bila ‘instruktorica stručnoga klanja’ manje iskusnim ‘drugovima’. Pokazivala im je da muško spolovilo ne treba ‘testerisati’, nego zabiti nož ispod mošnje koso u preponu i zatim snažnim i dubokim rezom izrezati oboje, nakon čega bi žrtva ubrzo umrla od krvarenja u groznim mukama. Na taj je način osobno kastriranjem ubila više stotina hrvatskih mladića srednjoškolske dobi i pritom ritualno lizala njihovu krv s noža. Rukom im je utrljavala sol na amputacijske rane i naslađivala se njihovim mukama. Nakon toliko sadističkih ubojstava poprimala je sotonski izgled. Bila je tako krvava da joj se krv cijedila s odjeće i ruku. Podučavala je drugove da klanje rezanjem vrata trebaju raditi samo prolazeći nožem kroz mekano tkivo ne dotičući kralježnicu, jer se tako nož brzo istupi. Klanje treba učiniti tako da se jednim potezom noža prerežu vratne (karotidne) arterije s obje strane vrata, a istovremeno prerezati i grkljan. ‘Milja’ je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vađenje još uvijek kucajućeg srca kao vlastiti ‘specijalitet’ zvan ‘usoljeno ustaško srce’. Nakon četiri snažna udarca sjekirom u prednji dio prsnoga koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti, još uvijek živim žrtvama izvlačila je srca… Poseban ‘specijalitet’ bio joj je zabijanje čavala u glavu živim ljudima i još bi ih žive pitala: ‘Jesam li ti izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku?”* Gordana Čulina: Tko je i kako ubijao Hrvate u Kočevskom Rogu?, Hrvatski tjednik (16.7.2014.)
Nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja na strahotan je način ubijena Grozda Budak, kći Mile Budaka, kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako – odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru. I sve su to učinile pod Sljemenom, u Gračanima, u gradu Zagrebu!
Sadizam ovih koljačica radi zdravlja čitatelja neću dalje navoditi jer to uistinu graniči s bolesnim umom. Kalifatski glavosjekači su “mile ljubičice” prema ovim, crvenim sotonizmom obuzetim, antifašističkim ljudožderskim koljačicama. Njima je nož bio tek humano sredstvo za klanje, pa su one to radile “testerama” ili pijucima (mašklinima) kao Milka Kufrin!
Što mislite da je danas ’45. i da u braniteljski šator upadne Mirjana (S)m(i)rt koja nosi parolu da je “najbolje svjetlo kad crkve gore”!
I vrijeme je da mi Hrvati konačno napustimo utješno razmišljanje da su ove ženske bezbožničke spodobe bile isključivo internacionalne komunističke proleterke. Ne, one su bile teške četnikuše! I o tome se radi! Ne postoji pojam hrvatski komunist! Hrvatski komunist postoji samo zato jer ne može biti četnik! Pritom priznajmo: sačuvao te dragi Bog da padneš u ruke hrvatskom četniku! Ako možeš ikako, predaj se srpskom! On će te “ljudski” zaklat’, ali partizanka…