Nesnosan smrad urina, izmeta, hrane i smeća, koje se prosipa iz provaljenih i polomljenih vrata dupkom pune prostorije. Kroz mali otvor vidi se unutrašnjost i otpad koji samo što ne doseže vrh prostrije. A na vrhu sjedi beskućnica, uplašena ali ipak spremna na razgovor.
'Ne želim socijalnu pomoć, želim raditi, meni ne treba ničija milostinja,' rekla je. U dužem razgovoru s novinarkom PortalOko-a ispričala je svoju ispovijest i razloge zbog kojih živi u nemogućim uvjetima.
Vreće od smeća su joj ležaj, napuštena ostava u koju jedva stane joj je dom, o struji i vodi može samo sanjati, a prehranjuje se prikupljanjem boca i naknadom koju za njih dobiva.
Upitana o tome čega se boji i zašto ne želi pomoć institucija, ispričala je svoju tragičnu životnu priču.
'Ne dirajte mi svetinju,' vikala je plačući. 'Meni je ovdje najljepše, ja iz Dubrovnika ne idem nikamo. Meni je ovdje dobro, vi ne znate od čega sam ja pobjegla. U nekom drugom gradu bih spavala na kolodvoru s ubojicama i silovateljima,' vikala je prestrašena žena, zbog čega PortalOko u javnosti neće objaviti točnu lokaciju gdje gospođa živi, a nadležne institucije smo upozorili kako bi se moglo pronaći neko rješenje.
PortalOko apelira na institucije da učine sve što je u njihovoj mogućnosti i pomognu u rješavanju ovog, ali i sličnih tragičnih slučajeva, kakvih je, na žalost, u Dubrovniku sve više. Također, ovim putem molimo da se vodi računa o tome da su čak i ovakvi nemogući životni uvjeti nekome 'svetinja'. Učinite sve što možete kako bi ova beskućnica pronašla svoje mjesto pod suncem, i nemojte da je vaše aktivnosti vrate onom životu od kojega je očito, u strahu, pobjegla. Ako joj je ovo svetinja, možemo samo pretpostaviti kakav je život prije toga živjela.
Lucija Komaić/ foto Nikša Grljević
NG/PortalOko
NG/PortalOko