Ministar turizma Gari Cappelli nedavno je kazao kako prošle i ove godine s 19 do 20 milijuna turista dolazimo do gornje granice njihova broja, što nas dovodi i do pitanja stanja postojeće infrastrukture i njezine izdržljivosti. S druge strane, godinama vapimo za produljenjem sezone, ali i intenziviranjem sadržaja koji ponudu neće svoditi – samo na sunce i more.
Za sve te probleme od iznimne će važnosti biti rezultati prvog velikog projekta mjerenja i praćenja održivosti turizma na području RH pod imenom CROSTO – Hrvatski opservatorij održivog razvoja turizma, pokrenutog još 2016. godine. To je u osnovi međunarodni istraživački projekt, a hrvatski je opservatorij ukupno 24. u svijetu.
Kroz sustavno višegodišnje istraživanje očekuje se niz odgovora vezanih uz razvoj održivog turizma u Hrvatskoj, a ministar Cappelli nada se kako će rezultati poslužiti i kao pokazatelji koji će se moći iskoristiti u izradi strategije turizma do 2025. godine.
Za Slobodnu Dalmaciju o projektu i prvim rezultatima govorila je dr. sc. Izidora Marković Vukadin iz zagrebačkog Instituta za turizam, ujedno i voditeljicom CROSTO opservatorija.
– Opservatoriji postoje diljem svijeta upravo kako bismo pokušali unificirati proces mjerenja da bismo se mogli uspoređivati. Javili smo se samoinicijativno nakon što smo na Institutu uočili kako nam nedostaju konkretni podaci. Puno govorimo o održivosti, ali ne možemo konkretnim podacima potkrijepiti jesmo li održivi ili ne, u kojem smjeru trebamo ići. Kolega Ivan Kožić inicirao je projekt u nas, a ja sam upravljanje preuzela prije godinu dana.
Projekt je započeo 2016., odnosno 2017., praćenjem održivog razvoja turizma na regionalnoj razini u sedam priobalnih županija od Istre do Dubrovnika, ali od lani se provodi i na lokalnoj razini, gdje su odabrane pilot-destinacije gradovi/općine Rovinj, Mali Lošinj, Novalja, Hvar, Ston i Dubrovnik – kaže o projektu sugovornica.
Mjeri se ukupno 15-ak indikatora, pokazatelja vezanih uz sve ono što, kako kaže ministar Cappelli, stvara pritisak na infrastrukturu i život stanovnika – od broja turista u pojedinoj destinaciji, koliko troše vode, struje, proizvode smeća pa do broja automobila, autobusa, kamiona i ostalih prometnih "boljki" ljeti, što je u planu mjerenja od iduće godine?
– Odabrali smo 15 baznih pokazatelja koji nam pokazuju elemente socijalne, ekonomske, okolišne te prostorne održivosti na regionalnoj te lokalnoj razini uključenih destinacija. Uz to što navodite, od socijalnih pokazatelja izdvojila bih mjerenje zadovoljstva lokalne zajednice trenutačnim razvojem turizma na njihovu području, udjela zaposlenih u turizmu i slično. Od ekonomskih je to, primjerice, potrošnja turista na razini destinacije, od okolišnih već spomenuta potrošnja vode, generiranje komunalnog otpada od strane turista, pročišćavanje otpadnih voda na razini destinacije, ali i broj ekocertificiranih hotela i drugih ugostiteljskih objekata, što nam nešto govori o trendovima i okolišnim tendencijama.
Što se tiče prostora, zanima nas udio izgrađenog područja destinacije za potrebe turizma. Već na mjerenjima na regionalnoj razini od Istarske do Dubrovačko-neretvanske županije, koja su se u kontinuitetu provodila u 2017. i 2018. godini, vidjeli smo da se ti podaci puno ne mijenjaju. Zato nam je za neku relevantniju sliku potrebno mjerenje u kontinuitetu minimalno pet godina kako bismo na osnovi tih podataka mogli poduzeti konkretnije aktivnosti u smislu poboljšanja infrastrukture, jačanja socijalnih mjera, edukacije stanovništva za potrebe turizma i ostalo...
U suradnji s Ministarstvom turizma kroz mjesec, dva, objavit ćemo priručnik s objašnjenjima metodologije kako prikupljati podatke, primjerima anketa i ostaloga što može pomoći svima na lokalnoj razini, od turističke zajednice, grada, općine i ostalih da provedu mjerenje.
Znamo da svi rezultati istraživanja nisu još gotovi, no i sami kažete kako ovakav razvoj turizma degradira okoliš i lokalnu zajednicu. Jesu li to potvrdili i prvi rezultati CROSTO opservatorija?
– U našem istraživanju imamo nekoliko rezultata jer, podsjećam, nisu sve destinacije uspjele u prvoj godini pokriti svih 15 pokazatelja. Tako su, na primjer, Mali Lošinj i Ston istraživali zadovoljstvo stanovnika trenutačnim razvojem turizma, koje je pokazalo kako je u Malom Lošinju 85 posto ljudi zadovoljno tim razvojem.
To govori o jasnom smjeru, ciljevima i dobroj suradnji dionika na lokalnoj razini. Ston je destinacija koja se tek počinje intenzivnije razvijati i ondje se 49 posto stanovnika, dakle, nešto manje od polovine, izjasnilo kako je zadovoljno sadašnjim razvojem turizma.
To ne znači da su oni nezadovoljni preopterećenošću brojem turista, nego jednostavno sadašnjim statusom koji ne odgovara viziji onoga što oni smatraju da bi trebao biti turizam u Stonu. Tamo je otvoren samo jedan hotel, a iako je razvijen privatni smještaj, on funkcionira periodički zbog kratke sezone.
Bez obzira što im je Dubrovnik praktički pred vratima, i bez obzira što imaju zidine koje se nalaze na pristupnoj listi za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, sve je to nezadovoljavajuće u odnosu na ono što oni smatraju da bi im turizam mogao donijeti. Zato su se, među ostalim, i priključili našem projektu.
Kada ste govorili o mogućim izvorima podataka, spomenuli ste i podatke nekih drugih institucija i istraživanja. Znamo da istraživanje TOMAS, koje provodi vaš institut, mjeri potrošnju turista. Što nam govore ti podaci?
– To je jedan od ekonomskih parametara koji pokazuje da ona snažno varira od destinacije do destinacije. Točno je da podatke za potrošnju dobivamo iz naših TOMAS istraživanja, koja se inače provode na županijskoj razini, ali za destinacije gdje je inače bio dosta velik uzorak napravili smo dodatnu obradu. Tu će nam više od usporedbe između destinacija značiti vremenska usporedba za pojedinu destinaciju, ali to ćemo dobiti tek praćenjem kroz više godina.
Što se tiče prosječne dnevne pojedinačne potrošnje turista, ona u graduRovinju iznosi 93 eura, slično kao u Malom Lošinju. Gledano pojedinačno u sedam jadranskih županija, najviša je u Dubrovačko-neretvanskoj, gdje iznosi u prosjeku čak 113 eura, dok je u Istarskoj 79 eura.
Očekivali bismo da će u Istarskoj potrošnja biti puno veća, ali to ovisi o tome tko su gosti. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji imamo puno avionskih gostiju, dolaze iz Velike Britanije, Francuske, Rusije, a također tu imamo puno više hotelskog smještaja, što opet govori o velikoj potrošnji. U Splitsko-dalmatinskoj županiji ta potrošnja iznosi 85 eura, ali u gradu Hvaru, koji je, možemo reći, mondeno ljetovalište, penje se na čak 130 eura dnevno.
U Šibensko-kninskoj je 76 eura, Zadarskoj 65 eura, dok je najlošija u Ličko-senjskoj, 54 eura, međutim, ondje od jačih destinacija imamo tek Novalju na moru i Plitvička jezera u unutrašnjosti. To su podaci iz TOMAS istraživanja rađeni na velikom uzorku od 4,5 tisuća ispitanika.
Oni pokazuju da razlike postoje i da su vezane ne samo uz profil gostiju nego i tip smještaja. Recimo, Zadarska županija ima puno privatnog smještaja, što ne smatram lošim za turizam i lokalnu zajednicu, ali to onda ima utjecaja na ukupnu potrošnju. U Hrvatskoj se, nažalost, 80 posto troškova jednog putovanja odnosi na smještaj, a tek ostatak na izvanpansionske sadržaje.
Kolika je važnost mjerenja na lokalnoj razini?
– Dat ću vam primjer Stona. Rekli smo kako je dnevna potrošnja turista na području cijele Dubrovačko-neretvanske županije 113 eura, dok ona u Stonu iznosi 86 eura, što je također jedan od uzroka nezadovoljstva tamošnjih stanovnika. Morate znati da ta potrošnja u Dubrovniku doseže čak 150 eura, tako da vidimo kolike su oscilacije unutar iste županije. To je podatak koji je od velike koristi za sve koji se bave turizmom u tom kraju.
Na koje zaključke navode podaci o potrošnji struje, vode, problemi sa smećem? Koliko su to "ljetni" problemi, a koliko svakodnevica?
– Što se tiče okolišnih pokazatelja, zasad ih imamo pet, s tim da ove godine planiramo dodati još neke. Zasad pokušavamo izmjeriti potrošnju energije i vode te prozvodnju otpada od strane turista, udio pročišćenih otpadnih voda te udio ekocertificiranih poduzeća u turizmu. Morate znati da u nekim destinacijama tijekom ljetnih mjeseci omjer domaćih stanovnika i turista zna biti 1:30, ali i više.
To nije zdravo ni za lokalnu zajednicu, ali ni za infrastrukturu. Što se tiče prva tri parametra, situacija prilično varira. Na primjer, ako u nekim destinacijama imamo puno apartmanskog smještaja, imat ćemo znatno veće generiranje otpada. Tako je u Novalji proizvodnja komunalnog otpada turista u odnosu na proizvodnju komunalnog otpada stalnog stanovništva 2,4 puta veća, što znači dok stalni stanovnici proizvedu kilogram otpada, turisti proizvedu 2,4 kilograma.
S druge strane u Dubrovniku, gdje imamo drugi tip turizma koji je, iako ima dosta privatnog smještaja, ipak pretežito hotelski, taj je omjer podjednak – otprilike je isti omjer otpada koji proizvodu turisti i domaće stanovništvo. Ali je zato, s druge strane, puno veća potrošnja vode budući da svi ti hoteli imaju bazene, navodnjavanje, kao i prilično velik broj soba i korisnika. Kada sve te elemente uzmemo u obzir, proizlazi da u Dubrovniku jedan lokalac potroši litru vode, a turist 2,71 litru.
Nadalje, dok u Malom Lošinju jedan domaći stanovnik potroši jedan kilovat struje, turist potroši 2,7 kilovata. Poseban problem je potrošnja vode na otocima. Na primjer, na Hvaru jedan turist potroši 3,5 puta više vode nego domaći stanovnik.
Moram napomenuti kako svi okolišni pokazatelji nikada neće biti potpuno precizni budući da se rade na temelju sezonalnosti, dakle, trebamo uzeti u obzir kako u Hvaru tijekom siječnja imamo 500 gostiju, a u kolovozu njih 220 tisuća. Međutim, ti nam podaci ipak daju nekakav okvir. Također, oni upozoravaju na probleme koje uopće treba početi što prije rješavati. Na primjer, opskrba vodom na otocima jedan je od gorućih problema, o čemu je pisao moj kolega Zoran Klarić.
On je s kolegama objavio studiju, neovisno o našem istraživanju, u kojoj je utvrdio kako je, osim demografskoga, veliki problem otoka Brača, Hvara i Visa onaj infrastrukturni vezan uz dovod vode, a to je ujedno limitirajući faktor razvoja turizma. S druge strane, odvodnja, kanalizacijska mreža, gotovo da ne funkcionira. Na području Hvara, pokazuje studija, samo 12 posto svih stanova ima kanalizaciju, a ostalo su septičke jame i direktni ispusti u more bez prethodne obrade.
Više pročitajte ovdje.