No vratimo se za sada u Zagreb, jer objašnjenje odluke velikogoričkih sudaca još neko vrijeme nećemo imati. Za odluku suca Turudića i društva, očito nije bilo presudno, kako su to neki nagađali, niti to prema čijem se zakonodavstvu utvrđuje eventualna zastara niti je li bilo prekida zastare, već je presudila sama forma europskog uhidbenog naloga! Zapravo, pri samoj odluci o izručenju, suci se zastarom uopće nisu ni bavili!
Suci Županijskog suda navode odluke Vrhovnog suda u kojima se u čak tri slučaja ove godine uopće nije ulazilo u utvrđivanje nastupa zastare kaznenog progona kao razloga iz članka 20. stavka 2. točka 7 ZPSKS-EU za odbijanje izručenja. Sva tri hrvatska građanina su tako izručena - bez provjere zastare!
Izvanraspravno vijeće pod predsjedanjem Ivana Turudića ističe da njemačko pravosuđe u svojem zahtjevu kazneno djelo koje se stavlja na teret Josipu Perkoviću označilo kao jedno od onih s popisa navedenih u članku 10. ZPSKS-EU, alineja 14., za koje je nije predviđeno provjeravanja dvostruke kažnjivosti (odnosno provjera je li djelo doista kažnjivo u obje zemlje), a istovremeno se ne zahtijeva niti precizan opis kaznenog djela.
Stoga države članice pri izdavanju europskih uhidbenih naloga, kod opisa kaznenih djela koja potpadaju pod neku od kategorija djela s tog popisa, a zbog različitih pravnih tradicija, zahtijevaju tek kratke i jasne opise događaja, bez navođenja točnog činjeničnog opisa iz optužnog akta - samo u svrhu utvrđenja može li se taj događaj podvesti pod označenu kategoriju djela.
Tek u drugom koraku ispituju se eventualni razlozi protupravnosti izručenja, poput osobnih razloga, sudbenosti, nadležnosti sudova države moliteljice, zastare itd. Kako suci izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda ističu, slijedom toga, bez utvrđivanja bitnih obilježja djela i prema domaćem pravu, nije moguće pristupiti ispitivanju drugog koraka, pa tako niti ispitati nastup zastare, s obzirom da je člankom 10. ZPSKS-EU izrijekom isključena provjera dvostruke kažnjivosti za djela iz tog popisa.
Pri tom se pozivaju i na stav koji je iznio Vrhovni sud RH u odluci I KŽ-850/2012, gdje se navodi da je "identitet norme temeljna pretpostavka za ocjenu suda je li za određeno kazneno djelo, kako po pravu strane države tako i po domaćem pravu, nastupila zastara kaznenog progona, odnosno zastara izvršenja kazne".
Laički i pojednostavljeno rečeno, dok se ne zna točan opis i kvalifikacija kaznenog djela ne može se znati ni kolika je zapriječena kazna, pa tako niti rok relativne ili apsolutne zastare!
Navode se tako i odluke Vrhovnog suda u kojima se u čak tri slučaja ove godine uopće nije ulazilo u utvrđivanje nastupa zastare kaznenog progona kao razloga iz članka 20. stavka 2. točka 7 ZPSKS-EU za odbijanje izručenja. Sva tri hrvatska građanina su tako izručena bez provjere zastare!
Hrvatski suci odbijaju i samu pretpostavku da Perković pred njemačkim pravosuđem neće imati pošteno suđenje, navodeći argumente da se radi o zemlji koja je po djelotvornosti pravnog okvira u samom vrhu svjetske ljestvice zemalja , točnije, na 4. mjestu, dok se RH nalazi tek na 88. mjestu. Drugim riječima, suci su zapravo rekli da Perković može pravičnije suđenje očekivati u Njemačkoj nego u domovini!
Tako nagađanja javnosti o zastari, pa i navodi Perkovićevog odvjetnika Ante Nobila padaju u vodu. Vijeće odbacuje i Nobilovo tumačenje da je činjenica da je državno odvjetništvo već bilo odbacilo kaznenu prijavu protiv Perkovića razlog za odbijanje izručenja. Premda priznaju da to može biti fakultativni razlog za odbijanje, Vijeće zauzima stav da ''po svojem značaju i kvaliteti'' taj podatak nije zapreka za predaju tražene osobe Saveznoj Republici Njemačkoj - gdje je protiv Perkovića već u tijeku kazneni postupak zbog istog kaznenog djela.
Suci ističu da duh EUN-a pretpostavlja visoku razinu povjerenja između država članica EU-a, što u sebi sadržava "pravnu obvezu i moralnu odgovornost" nacionalnih sudova država izvršenja naloga da odobre predaju tražene osobe, osim u slučaju postojanja malobrojnih i striktno propisanih razloga za odbijanje predaje. Tako odbijaju i samu pretpostavku da Perković pred njemačkim pravosuđem neće imati pošteno suđenje, navodeći argumente da se radi o zemlji koja je po djelotvornosti pravnog okvirabu samom vrhu svjetske ljestvice zemalja, točnije, na 4. mjestu, dok se RH nalazi tek na 88. mjestu. Tu je i praksa Europskog suda za ljudska prava kojom je zauzeto pravno stajalište da traženoj osobi u zemlji izdavanja naloga mora prijetiti ''flagrantna uskrata pravičnog suđenja'', kako bi to moglo biti uzeto u obzir kao razlog odbijanja predaje.
Drugim riječima, suci su zapravo rekli da Perković može pravičnije suđenje očekivati u Njemačkoj nego u domovini!
Vijeće se posredno osvrnulo i na navode da Perkoviću možda prijeti pokretanje postupaka i po nekim drugim osnovama, kao i na Perkovićeve navode da bi strane službe mogle biti zainteresirane za podatke kojima on raspolaže.
Ističu da je predaja uvjetovana time da se protiv njega bez dopuštenja RH ne smije voditi kazneni postupak niti izvršiti kazna zatvora za bilo koje drugo kazneno djelo osim onog koje je navedeno u EUN-u niti smije biti izručen nekoj trećoj državi.
Sve to na neki način stiže i kao odgovor na reakcije ''visokih izvora iz Vlade'' koji su za Jutarnji list izjavili da suci ne žele provoditi zakone koje je napisao Sabor te da je to ''državni udar vodenim pištoljem''. Najavljeno je tako i da će Sabor donijeti "autentično mišljenje" o zakonu o pravosudnoj suradnji, čime valjda imaju barem namjeru objasniti što je zakonodavac zapravo mislio, ali i na neki način hrvatskoj javnosti potkazati suce kao one koji se iz tko zna kojih (političkih?) razloga ne drže zakona i djeluju protiv aktualne vlasti. No, čini se da bi bilo bolje da razmisle o svojem poznavanju pravnog sustava i činjenici da se pravorijek o nekoj materiji nikad ne donosi samo na temelju jednog paragrafa ili zakona nego na temelju svih zakona te sudske prakse, kako hrvatske tako i europske, koji mogu imati utjecaj na pojedini slučaj.
KAD DOLAZI DO ZASTARE
Iako su jasno poručili da zastara ovdje nije bila dio pravnog merituma, Turidić i društvo opširno su objasnili kakvo bi stanje stvari bilo da se odlučivalo je li došlo do zastare. Po svemu sudeći, nikakve razlike ne bi bilo, jer suci smatraju da zastara još nije nastupila.
"Ispitujući bitna obilježja kaznenog djela, kao prvi korak dvostruke kažnjivosti, predmetno kazneno djelo iz članka 211. Kaznenog zakonika SR Njemačke, bi po stavu ovog vijeća bilo podvedeno pod kazneno djelo kvalificiranog ubojstva iz članka 35. stavak 2. alineja 1. Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske („Narodne novine“ 25/77, 50/78, dalje KZSRH) tempore criminis, a ono ima pravni kontinuitet i u važećem Kaznenom zakonu.
Apsolutna zastara kaznenog progona tempore criminis bila je 50 godina, propisana člankom 95. KZSFRJ, dok naknadne izmjene kaznenog zakonodavstva nisu dovele do promjena u apsolutnoj zastari za predmetno kazneno djelo, sve do Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 01.01.2013., koji je zastaru kaznenog progona za predmetno kazneno djelo propisao u visini 40 godina, te bi ona prema KZ/11 nastupila 2023."
Kazneno djelo ubojstva iz članka 35. KZSRH zvano je kapitalnim kaznenim djelom, na što je ukazivala činjenica da je za kvalificirani oblik ubojstva iz stavka 2. istog članka bila propisana smrtna kazna i mogućnost izricanja kazne zatvora od 20 godina unatoč zakonskom maksimumu od 15 godina, te time spada u najteže oblike kaznenih djela čije je zaštitno dobro ljudski život, koji je nasilno oduzet na okrutan i podmukao način, pa je stoga za to kazneno djelo kroz pravnu tradiciju i povijest hrvatskog kaznenog prava bila zapriječena najstroža kazna zatvora i time je imalo najdulje zastarne rokove.
I nakon ukidanja smrtne kazne za to djelo se mogla izreći kazna od 20 godina zatvora, koja se izriče za najteže oblike kaznenih djela počinjenih s umišljajem. Zastara, smatraju suci, nije nastupila uzimajući u obzir i zemlju izdavanja naloga, obzirom da su na snazi ostali bilateralni sporazumi SFRJ i SR Njemačke još iz 1970. koji predviđaju da se kod nastupa zastare uzima u obzir i zemlja izdavanja uhidbenog naloga.
Ne slažu se niti s procjenom ŽDORH-a da je relativna zastara nastupila 1998., jer je za djelo za koje je zapriječena kazna najmanje 10 godina, a uz mogućnost kazne zatvora od 20 godina relativna zastara nastupila tek istekom 25 godina, dakle, 2008.