Pred hrvatskom nogometnom reprezentacijom je neizvjesno doba. Ne govorimo sada konkretno o utakmicama s Finskom i Ukrajinom, u koje će ući s oslabljenim sastavom i što je još gore neuigranom i nedefiniranom sustavu, već o cjelokupnoj situaciji i atmosferi koja ju okružuje. Čačić i oni koji su ga tamo instalirali doveli su reprezentaciju do točke u kojoj ona više gotovo nikoga ne interesira.
Vjerojatno ni igrači više ne guštaju u igri za nacionalnu vrstu pa evo Modrić je rekao nakon debakla u Turskoj da je naboj nestao. Motivacije, očito, više nema među igračima, dobro, možda pretjerujemo, ali nismo daleko od istine, barem takav dojam ostavljaju svojim nastupima.
Jasno, pokušala se svaliti krivnja na medije i na one koji “bojkotriaju” reprezentaciju i stvaraju negativnu atmosferu. No, pitamo se mi, zašto bi, pobogu, navijači bili zainteresirani, sretni ili uzbuđeni što reprezentacija igra?
Godinama se nogometni moćnici trude od reprezentacije napraviti poligon za igrače upitnih kvaliteta, godinama se forsiraju već izraubani igrači koji su daleko od forme, godinama se instaliraju treneri koji imaju “dva dana” staža ili pak imaju u rezimeu 20 godina iskustva brljanja po HNL-u, ali će zato vrlo rado poslušati sve naredbe koje vrhuška Saveza ima za reći.
Trude se zaraditi gdje god stignu i kako god mogu pa se onda usred sezone mora ići na China Cup, mora se igrati utakmica u Los Angelesu u terminu koji ne odgovara nikome osim Šukeru. Mora se igrati protiv Estonije na kozmetički uređenoj oranici. Razlog vam je valjda jasan, ako još nije onda nemojte dalje ni čitati.
Jedini interes koji se ovdje nazire jest onaj poslovni. Igrači od reprezentacije mogu zaraditi jedino od premija koje dobiju nakon ciklusa ili prvenstva i to je za njih uglavnom simbolična cifra s obzirom na to koliko zarađuju u klubovima. Je li im važan prestiž koji nosi visoki plasman na prvenstvima ne znamo, to znaju oni i vjerovat ćemo da im je važan, ali ono što radi ekipa koja ih okružuje zaista ne ostavlja baš entuzijastičan dojam.
Ono što se može zaključiti jest da je Savezu jedino stalo do plasmana zbog visokih premija koje FIFA daje. Tako će samo za plasman na Svjetsko dobiti oko deset milijuna eura i još 2.5 milijuna eura naknade za natjecanja po skupinama. Sasvim dovoljno, a na Svjetskom što kako bude, bit će ionako će neuspjeh svaliti na navijače (orjunaše) koji su bacili dvije, tri baklje ili tako nešto.
Do sada biste već trebali stvoriti sliku zašto je Hrvatskoj bolje da ne ode na Svjetsko prvenstvo. Daleko od toga da ne želimo plasman, hrvatska reprezentacija je kult, ali na čelu kulta nekada zna biti i loš vođa pa taj kult treba dotaknuti dno da bi se nešto promijenilo. Hoće li i kada će se dogoditi promjene, e to je teško reći. Dogodine Šukeru istječe mandat, spominje se tu Dario Šimić kao nasljednik, ali glavno pitanje je – što će u tom trenutku okupirati Mamićevu pažnju?
Mamić će kad tad morati povuči crtu i posvetiti se u potpunosti svojoj obrani na sudu, odnosno napraviti potpuni odmak od hrvatskog nogometa. Pritisak na njegaje sve veći i onaj politički i onaj sportski, a sada se već spominje i nova afera vezana za izgradnju kampa na Sveticama.
Kad tad će i Mamić shvatiti da mu je bolje da se kloni javne sfere, da prestane sazivati izvanredne konferencije i da prestane stalno plesasti po rubu zakona te da je ipak već u godinama kada bi čovjek trebao razmišljati o mirovini, a ne o tome hoće li tko pucati na njega ili ga bacati u more s rive.
Ne treba to ni Mamiću, a ne treba ni onim “retardiranim idiotima” koji se služe tako invazivnim metodama da bi poslali poruku.
Ne želimo ovako poentirati, zaista, teško je to uopće i napisati, ali neodlazak Hrvatske na Svjetsko prvenstvo u Rusiji možda je i posljednja nada da se nešto promjeni. Razmislite samo o ovome; ovakvo vođenje reprezentacije dovelo je najpotentniju generaciju još od one brončane iz 1998. godine na rub propasti.
Možda je baš to najbolja misao vodilja i možda se zaista treba žrtvovati najbolje da bi se ukazalo na cjelokupnu štetu. Možda…
Izvor:
Dnevno.hr