Nikada nisam željela putem medija svoju priču plasirati sve dok me Seldin Sarajčić Buco 85 MC iz Novog Travnika nije upoznao s bosanskim medijima te sam tako objavila priču budući da je moja biološka mama iz Bosne.
Nakon priče u bosanskim novinama Express i na
Portalu Oko bilo je toliko tišine, ali ja nisam odustajala. Čitavo vrijeme, nekih dva mjeseca, sam se raspitivala i vraćala u prošlost da bi nešto saznala...
Nitko se nije javljao sve do dva dana prije Velike Gospe kada me kontaktirala rodbina moje navodno mame koja i dan danas tvrdi da to nije. Nema veze zbog toga jer 15. kolovoza 2016. godine, dan Velike Gospe dogodilo mi se čudo. Kroz priču sa susjedom i prijateljicom Jelenom Žunic Luči koja ni nije znala detalje dok nije pročitala priču, plačući i kroz razgovor došle smo do priče koja je vodila na moj rodni list u kojem je upisana adresa Mrtvo Zvono 7 Stari Grad te smo spomenule nekad meni dobro znanu stariju od mene Domeniku Lončar koju nisam dugo vidjela.
PROMJENILA MI JE ŽIVOT U JEDNOM DANUDomenika se ubrzo sjetila svega iz mog djetinjstva jer rođena na svetoj Mariji u povijesnoj jezgri i poznavala me je kao dijete. Domenika se počela raspitivati o ženi kojoj me moja navodna mama Đemila Delić povjerila, a za koju sam mislila da je umrla, Naravno, u našem malom gradu sve se brzo sazna, a njena mama i susjedi prisjetili su se puno toga.
U jednom danu Domenika mi je promijenila život. Na Veliku Gospu javila mi je vijest da je žena koja me je uzela kao novorođenče prije nego su me stavili u Dom za nezbrinutu djecu Marija Radosavljević živa.
Odmah sam nazvala dom za starije i nemoćne osobe Domus Christi i u suzama razgovarala s osobljem i sestrom koja skrbi u toj ustanovi. Oni su me jako ljubazno saslušale dok je mene samo zanimalo da se vidim s mojom stvarnom mamom jer ipak ona me je uzela i odgajala dok nisam završila u domu.
Poslije razgovora s medicinskom sestrom pitala sam da se susretnem s tetom Marijom na Veliku Gospu.
Taj dan ušla sam u sobu i vidjela nemoćnu staricu. Prvo sam počela plakati, a onda počela s pitanjima. Ne znam kako sve to opisati ali bilo je jako teško i puno sam plakala. Iako sam bila mala kad sam je zadnji put vidjela prepoznala sam je.
Tete Marija ima sada 85 godina, ali jako me se dojmila jer nikada me nije zaboravila. Dan danas, preko četrdeset godina, drži moju sliku u staračkom domu u svojoj ladici.
Čak nakon priče i priče ona se podigla da mi pokaže sliku mene kad sam bila mala. Ta je žena toliko propatila i vjerojatno prošla svašta. Ne znam... sve mi je bilo teško jer plakala i bila sam šokirana, ali ona je stalno izgovarala moje ime iako je stara i brkala je neke stvari.
SUSRET NAKN 40 GODINA
Tražile smo se, ali evo nakon više od četrdeset godina smo se našle. Jedna starica koliko god svjesna ili nesvjesna grlila me i ljubila te uporno govorila nemoj plakati. Ja sam plakala i plakala dok me ona ljubila i govorila da je našla svoju Viktoriju.
Moja biološka mama me njoj ostavila i obećala da će se vratiti po mene, međutim nije to učinila tako da me Marija Radosavljević prihvatila i odgojila iako je bila u lošoj socijalnoj i psihičkoj situaciji nakon čega su me, ne znam još točno sve podatke, smjestili u Dom za nezbrinutu djecu u Dubrovniku.
Uspjela sam saznati kako je psihički oboljela najviše kada su me odvojili od nje jer je jako patila za mnom i tražila me. I ja sam nju tražila, no dobila sam informaciju da je umrla, a bila je od mog kućnog praga svega pet minuta.
Danas, Bog mi je vratio jer da je i najgora nekom bila, ja znam da je mene voljela, a to mi je dokazala i sada nakon više od 40 godina. Pričala mi je kako mi je stalno morala kupovati orzo i kukuruz jer sam kao dijete voljela hraniti golubove. Marija je žena koja vrijedi riječi majka jer u svom ludilu bolesti ona me se sjetila i pričala mi o mom djetinjstvu ono sto sam željela znati, ali nisam mogla psihički podnijeti. Mislim da mi želi još puno toga reći što je jako bitno, ali ne želim stvarati pritisak.
Želim je posjećivati svakog dana jer mi je uljepšala život i kada sam vidjela sliku koju je izvadila mene kao malog djeteta shvatila sam da vrijedi da je zovem mama. Ona zna previše, ali ja sam sretna jer mi je u samo sat vremena ispričala previše. Htjela je i više, a i ja sam imala previše pitanja. No, sada nije bitno ništa nego ti njeni poljupci kojim me je opkolila jedna nemoćna starica.
MJESTO MAJKE Tražim biološku majku koju ona jedino poznaje, ali sigurna sam da ona zaslužuje ime mama jer očito je da me jako voljela jer tolike godine čuva moju sliku i kroz priču samo govori našla sam moju Viktoriju.
Sada kada znam da je živa i da me nikada nije zaboravila svakim danom ću joj ići u posjetu bez obzira hoće li se sjećati onoga za čim sam čeznula jer zaslužuje to mjesto, mjesto Majke. Svaka moja suza vrijedi ovog dana i onog što sam doživjela na blagdan Velike Gospe.
Viktorija Viki Delić