Piše: Dr. Boris Sokal, spec. med. rada
Sreća (lat. felicitas) je potpuno ispunjenje želja. To je stanje kada su zadovoljene sve čovjekove težnje i kada njegove sposobnosti mogu potpuno funkcionirati. Za Platona i Aristotela (filoz. rječnik), sreća se sastoji u promatranju ISTINE. Za Epikura i njegove sljedbenike, sreća je u tjelesnim užicima (u vulgarnom smislu). A za kršćanske filozofe u blaženom (sretnom) promatranju Boga. Sreća i nesreća su dva suprotna pola. Kao dobro i zlo. Živjeti samo u dobru i sreći, a ne osjetiti suprotno, ne bi bili svjesni postojanja ni sreće ni dobra (za današnji tekst, koristio sam navode i opisivao formulirane misli meni vrlo dragog slovenskog filozofa, teologa i psihologa, akademika i poliglotu, Dr. prof. AT). Posjedovanje sreće zahtijeva sadašnjost, jer se samo u njoj može uživati (bar dok smo živi). Sreću i nesreću, nosimo isključivo u sebi.
One su u nutrini čovjeka. A današnji čovjek, začudo, nije ni svjestan toga. Zapravo, ne zna gdje bi je tražio. B. Pascal, francuski matematičar, fizičar i mudrac iz 17. stoljeća, branitelj kršćanstva i koji je u kršćanstvu nalazio smirenje, napisao je: „Tko živi da će život početi sutra, tko misli da će sreća stići istom sutra, taj neće doživjeti ni jedno ni drugo.“ Ljudi su suviše živčano napeti, jer sebe gledaju uglavnom u budućnosti. „Sređuju samo svoje materijalne potrebe po „obrascima“, a u budućnosti ih otplaćuju.
Svoja osobna i duhovna dobra uživaju nekako na obroke: Biti će sretan kada završi školu, kada odraste, kada se oženi, kada postigne položaj u zvanju, kada kupi stan, pa vikendicu, kad djecu (i unuke) opskrbi, kada otplati dugove, kada postane „ime“, kada više ne mora „crnčiti“, etc.“ A neki bi opet bili sretni s jahtom, s kontom na Kajmanskim otocima, pa kada bi pronašli nekoga koji bi ih volio, pa kada ih ne bi mučile financijske poteškoće, pa kada bi… Pa kada bi se i ostvarile sve želje, one ne bi zajamčile sreću.
Točno: Za sav novac ovog svijeta ne može se kupiti sreća. Vrlo poznati i glasoviti ljudi, i bogatuni, bili su (a mnogi su vjerojatno i danas), toliko nesretni, da često završe ovozemaljski život kao samoubojice. Za ondašnju javnost bio je šok, kada je mlada i lijepa filmska diva, M. Monroe, nađena 1962., u postelji mrtva. Uzela je preveliku dozu umirujućih tableta. A u svom dnevniku je zapisala:“ Nikada nisam imala vremena da bi bila sretna.“
Po svoj prilici, jedan od glavnih problema čovjekove sreće, je pretjeran tempo života, jurnjava i stres (pritisak). Za biti sretan, treba se otresti stresa. U nedavnoj anketi jednog dnevnog tiska “Jesu li Hrvati sretni kao nacija“, mnogi odgovoriše: Bili bi sretni, kada bi bili materijalno bolje „potkoženi“. No, nažalost, sreća ne potječe od materijalnog, već od duhovnog bogatstva.
U literaturi je također zapisano: „ Sreća je i u strpljivosti. Mora se biti i s malim zadovoljan“. Ona je također i traganje za smislom života. A je li smirenje užitaka smisao života? Nije. „Užitak i veselje ne mogu se zamijeniti sa srećom. Ne mogu nas učiniti sretnim. Zapravo i mogu, ali samo ako zadiru u dubinu , u jezgru naše osobnosti. A za takvo nešto treba imati dobrotu srca. Tko ima dobrotu srca, u sebi nosi nebo i žar. Dobrota je Božji dar.
Tko u sebi nosi dobrotu, nosi i Boga u sebi. I samo takav čovjek može biti sretan. Dobrota je most od duše do duše.“ Dobri imaju i mirnu savjest. „Mirna savjest je najmekša postelja.“ Mirna savjest ne treba umirujuća sredstva. (treba pitati one u Remetincu). A to vjerojatno znaju i prefriganci, lopovi i ubojice iz svih političkih režima (kažem vjerojatno, jer možda im je obraz đon). Dunkve, sreća je traganje za smislom.
Dostići smisao, znači dostići sreću. Ovom prilikom, ne može se ispustiti još jedan užitak: Droga! Uživajući drogu ljudi sebi stvaraju umjetni raj. „Uljuljkuju čovjeka u prijatno raspoloženje, stvarajući rajsko osjećanje u kome bi ovisnik želio ostati do kraja-do smrti. Zanimljivo je kako si i ljudi iz „boljeg“ društva, vole priuštiti drogu. To je zato, jer su oni siti i presiti svega, pa im treba novo omamljujuće sredstvo, tzv. izvanredni „podražaj.“ A svaki užitak traži sve veći i veći i jači podražaj. I tako u nedogled! Povećavajući količinu droge i stupanj podražaja, dolazi se do vrlo opasne granice! Često i smrti (predoziranje).
Znači, „sreća se ne može tražiti na liniji količinskog povećanja užitka. Požuda za drogom je dokaz, kako sreća nije količinska. Ona je čista kakvoća, koja se uzalud traži u užicima.“
Pa što je zapravo čovjekov konačni cilj, što je smisao njegovog života? U psihološkom smislu, smisao života je biti sretan. Kroz užitke samo-djelomično. U postizanju časti i vlasti? Politički vrh uživa kada im se plješće, kada im se dive. Ozareni su, u ekstazi. Drže financije, pa vojsku. Polubogovi (rimski carevi su bili bogovi). Ali postoje i oni, koji sreću vide u napretku ili usavršavanju svoje osobnosti. Pa u ljubavi prema bližnjem ili pak, vide cilj svog života u Bogu.
Za kršćane –vjernike, sreća je sadržana u osam pozitivnih stavova ili blaženstava, koja su izrečena u glasovitoj Besjedi na Gori od Isusa Nazarećanina.“ A trčeći za srećom, čeljade je jedino biće na zemlji, koje predviđa i svoju smrt.“ Pa kako onda vlastitu smrt uključiti u smisao života? Možda tako, što mnogi smisao smrti nalaze na način, da ne gledaju do smrti,već daleko preko nje (u onostranost). I opet jedna misao „žestokog“ genija B. Pascala: „Ako svoj život postavimo na pretpostavku da onostranost postoji, tada da je u slučaju da je nema ništa ne gubimo.
A u slučaju da postoji, sve dobivamo. Intanto, ako prihvatimo pretpostavku, da nema onostranosti, tada u slučaju da onostranost ipak postoji- gubimo sve.“ (za Pascala i vjernike, spomenuta onostranost, nije pretpostavka, nego prava stvarnost). Naprijed spomenuti slovenski autor, (psiholog, teolog i filozof), citirao je i jednu misao koju je izrekao njemački filozof F. Nitzshe, a pred kojom se zanijemi: „Svaki užitak želi vječnost, duboku vječnost“ (ovdje je užitak, prispodoba za sreću).
Dakle, „čeljade želi uvijek imati trenutak sreće, tako da mu nikada ne nestane! Ali kako doseći vječnost, duboku vječnost, za kojom vapi sreća?“ U Bibliji piše, da je čovjek postavljen na zemlju, da živi na njoj, da je obrađuje, upravlja njome i uživa njena dobra sa svim užicima što ih zemlja pruža. Čak i u tom blagu, priželjkuje vječnost, duboku vječnost. Zapravo, želi besmrtnost! Je li to moguće? Je li se život duša može nastaviti iza smrti? I težnja ljudskog srca potpuno smiriti u posmrtnom životu? I biti sretan. Sve to može ako se vjeruje. I naturalo, ako se usvoje pozitivni stavovi i izrečena Isusova Blaženstva na Gori.
Čovjek će biti sretan i na zemlji i onostrano, ako promijeni svoje duhovno shvaćanje, u skladu s vjerom i sa spomenutih osam blaženstava. „Blago onima čista srca, jer će Boga gledati!“
„Ali sve dok ne vidim Boga, nijekaću njegovu egzistenciju, govori mladić svećeniku.“Iz istih razloga, niječem tvoj razum, odgovara svećenik.“
P.S.
U prošlom broju, govoreći o oprostu, učinjena je greška, pa slijedi ispravak: „Tko zaista želi oprostiti to znači da mora i „zaboraviti“. Što je bilo, ne smije se više predbacivati, treba se odreći osuđivanja! Opraštam, ali ne mogu zaboraviti, to je isto kao: Uopće ne mogu oprostiti!“