Nadalje, eventualna afera koja bi nastala narušila bi ugled ili policije ili takvoga saborskog zastupnika. No mi znamo da u našim uvjetima ovaj događaj neće ni za mrvicu promijeniti percepciju koju javnost ima i o Liniću i o policijskim istragama političara. Ali razloga za nelagodu ima puno.
Linić definitivno nije hipotetički besprijekorni saborski zastupnik iz prethodnog pasusa. Javno su poznate informacije da je neprestano sukobljavanje s istražnim organima konstanta njegove dugotrajne karijere. Prvu interakciju s istražnim organima Linić je imao davne 1987., dakle prije više od četvrt stoljeća, i slični odnosi se ponavljaju u neprekinutom nizu sve do današnjih dana, pri čemu se Linićeva upletenost učestalo spominje u praktički svim krupnim mutnim poslovima na riječkom području kroza sve te godine.
Mutni poslovi u kojima postoje jasne indicije o nezakonitim radnjama ali istrage se uopće ne otvaraju. Gotovo apsurdno zvuči informacija da se, uza svu silu medijskih napisa o sumnjivoj privatizaciji, uopće ne zna po kojoj cijeni je INA prodala Jadranski pomorski servis jer nigdje nema zvaničnih dokumenata o tome. Također znamo da je jedna od rijetkih riječkih afera kod koje je ipak došlo do sudskog procesa, "afera diler", završila s osudom najniže rangiranog optuženika, a potpunim oslobađanjem tadašnjih odgovornih osoba u upravi Riječke banke.
Iako i sama sutkinja priznaje kako je apsurdno da za štetu u rangu od 100 milijuna dolara koja je izazvana dugotrajnim nezakonitim radnjama odgovornost ne snose osobe koje po funkciji i jesu odgovorne za poslovanje banke, kao razlog oslobađajuće presude navodi se loša optužnica. (Veza s Linićem u ovom slučaju je politička odluka o sanaciji Riječke banke, koja je omogućila njihovim tadašnjim vlasnicima da pobjegnu glavom bez obzira iako su upravo oni bili izravno odgovorni za nastalu štetu.)
Imali smo, dakle, situaciju da tužiteljstvo ili nikad ne podiže optužnice unatoč mnoštvu indicija o mutnim radnjama u poslovima i postupcima ogromne vrijednosti, a kad se optužnica i podigne, onda je takva da dovodi do potpunog oslobađanja najodgovornijih makar to bilo na granici apsurda. I imali smo činjenicu da se nikad pod istragu ne stavlja samo djelovanje tužiteljstva.
I to je ono što bi trebalo stvoriti i te kakvu nelagodu u javnosti, jer je očito da hrvatski istražni organi ni za vrijeme Milanovićeve vladavine niti ne pomišljaju raščistiti nijednu od prijašnjih afera na riječkom području, afera ogromne novčane vrijednosti, a istodobno vidimo da su se pri obraćanju pozornosti na Linića u biti fokusirali na razdoblje u kojemu je on pao u političku nemilost. Obrazac je u dlaku isti kao i kod zagrebačkog istraživanja Bandića. Iako je Bandić politički "rođen" u SDP-u, tamo je razvio karijeru i metode rada koje se ni na koji način nisu promijenile ni nakon što je napustio stranku, optužnice kirurški precizno odvajaju razdoblje u kojemu je Bandić bio član SDP-a od onoga u kojemu djeluje samostalno, i fokusiraju se isključivo na potonje razdoblje.
A kada iz Rijeke preko Zagreba dođemo do Dubrovnika, onda možemo zaključiti da je riječ u "svenacionalnom fenomenu" u načinu rada tužiteljstva i istražnih službi. U Dubrovniku je na proteklim lokalnim izborima SDP sav svoj politički integritet poklonio HNS-ovom političaru pravomoćno osuđenom za korupciju, Vlahušiću, pruživši mu punu političku podršku. No problem je što je javnost upoznata s cijelim nizom drugih afera vezanih za tog političara, od kojih su neke, po svemu sudeći, lako dokazive i utužive već pregledom osnovnih zvaničnih dokumenata.
USKOK je, doduše, otvorio jednu istragu prije sedam mjeseci no otad vlada po tim pitanjima potpuna šutnja. Niti se određuje istražni pritvor ili ispituje svjedoke za otvorenu istragu, što otvara nebrojene mogućnosti za zataškavanje ili međusobni dogovor potencijalnih optuženika, niti se otvaraju nove istrage tamo gdje su indicije snažne a protjecanje, da ne kažemo istjecanje vremena izravno može ugroziti istrage, od mogućnosti zastare, uništavanja dokaza ili bilo čega drugog. Zanimljiv je, recimo, slučaj mikroasfalt, gdje bi istraga prostim uvidom u zvaničnu dokumentaciju mogla utvrditi je li gradonačelnik odobrio trošenje novca mimo odluke Gradskog vijeća, što bi povuklo optužnicu za gotovo istu inkriminaciju za koju je već pravomoćno osuđen, ili bi pak utvrdila da je "sve čisto".
Ali od istrage ni traga. Potpuno je jasno da bi trpanje tog gradonačelnika u pritvor ili privlačenje medijske pozornosti aktivnim potezima istrage teško naštetilo SDP-ovim izbornim prilikama na krajnjem hrvatskom jugu. Ali je isto tako vidljivo da je riječ o aferima koje se vuku godinama, da je riječ o nekoliko afera, i da bi u "normalnom" radu tužiteljstva bilo gotovo nemoguće da nijedna od tih afera ne zahtijeva aktivni i javno vidljiv rad tužiteljstva.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.