Svi koji prizivaju bosanski scenarij zapravo su obične kukavice koje bi prvom prilikom pobjegle iz zemlje

Naravno, sve ovo ne znači da u Hrvatskoj ne treba izaći na ulice, treba, odavno je trebalo. Hrvati danas žive teže nego prije dvadeset godina, dakle, puno gore nego za vrijeme okupacije Hrvatske iako je tada hrvatskim građanima život bio neposredno ugrožen, kao što im je danas ugrožena egzistencija. Ako je tome tako zašto danas na ulicama hrvatskih gradova ne prosvjeduje milijun Hrvata? Umjesto da je na ulice Siska izašlo deset tisuća ljudi kako bi prosvjedovali protiv sisačko-moslavačke feudalke, Marine Lovrić Merzel, na prosvjedu okupilo se jedva stotinjak frustriranih građana, što ne znači da Hrvati daju podršku rastrošnoj županici, upravo suprotno, međutim, Hrvati jednostavno ne žele izaći na ulice, nećemo reći da su lijeni, ali nismo daleko od takve konstatacije.

Hrvati čekaju, i na Facebooku podržavaju nasilne prosvjede u Bosni i Hercegovini. Iako se čini da su prosvjedi u susjednoj državi masovni oni nisu takvog karaktera, kada na ulice olimpijskog Sarajeva izađe oko dvije-tri tisuće građana o kakvoj masovnosti možemo govoriti? Što, dakako, opet ne znači da građanski bunt u BiH nema potporu većeg dijela građana, naravno, ima. Prosvjedi su opravdani, metode nisu. Nasilje nikada nema opravdana, uništeno, opljačkano, popaljeno, netko će trebati vratiti, kao i uvijek deblji kraj izvući će sirotinja.

Pretpostavimo da se prosvjedi održe u Hrvatskoj te da na ulice Zagreba izađe 150 000 ljudi, kao nekoć u Splitu kada su prosvjedovali hrvatski branitelji protiv režima Ivice Račana. Kakvi bi ciljevi trebali biti koje bi u Hrvatskoj prosvjednici morali postaviti ukoliko doista dođe do toga? Promjena vlasti? Naravno, da, novi izbori i promjena vlasti, no, samo po sebi promjena vlasti ništa ne bi promijenila. Milanović odlazi, Karamarko dolazi, što se, osim deklarativno, mijenja s obzirom kako je Karamarko najavio sličnu politiku kakvu vodi i aktualni režim na vlasti?

1. Naravno, osnovni preduvjet da prosvjedi uspiju je da se maknu sva čelništva, svih trenutno parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj te da dođu novi, ne nužno i mladi, ljudi, koji se nisu kompromitirali posljednjih petnaestak godina.

2. Poništenje svih predstečajnih nagodbi, uključujući i nagodbe s đavolom, dakle, dogovore režima i medijskih mogula.

3. Povećanje socijalnih naknada i osobnih invalidnina koje nisu rasle stoljećima, korisnici socijalne skrbi danas zapravo ne žive u Hrvatskoj, oni čekaju smrt kao spas. Zašto smo sirotinju osudili na smrt?

4. Otimanje nelegalno i sumnjivo stečene imovine te otimanje imovine onim tajkunima, poput nekih vlasnika medija, koji ne plaćaju porez a istovremeno dernekuju diljem Europe, spavaju u skupim hotelima te piju vina koja koštaju i tisuću eura po boci. Takav lopovluk žestoko treba osuditi inače će se sve vratiti na staro. Naravno, kada kažemo otimanje ne mislimo na razbojništvo.

5. Hrvatskoj sirotinji zamrznuti dugove koji su nastali kao posljedica nesposobnosti režima na vlasti. Dakle, dugove koje sirotinja, pritisnuta krizom, nije mogla platiti. Naravno, to se ne odnosi na hinjenu sirotinju koja ima BMW a prima socijalnu pomoć. Takvima treba uvesti najstrože sankcije, pritom se prastari automobil u obitelji ni pod koju cijenu ne smije smatrati luksuzom u 21. stoljeću zbog kojeg bi režim ukidao socijalnu pomoć.

6. Omogućiti hrvatskoj sirotinji besplatno studiranje, dakako, onima koji žele studirati, oni koji idu na fakultet tek da nisu doma, bez obzira na imovinsko stanje, omogućiti da se školuju tako da plaćaju školarinu. Pritom je imbecilno od svih studenata očekivati da imaju prosjek ocjena četiri ili pet. Neki studenti jednostavno to zbog objektivnih razloga ne mogu.

7. Ukinuti RTV pristojbu ozloglašenoj takozvanoj javnoj televiziji, Hrvatskoj televiziji, moralnoj ubožnici Gorana Radmana koji u najvećoj krizi svojim drmoglavcima podiže plaće na 18 000 kuna. Smanjiti plaće parazitima s Prisavlja, barem dok ih financiraju hrvatski građani.

8. Smanjiti plaće hrvatskim političarima, od predsjednika države do načelnika Pušće Bistre, barem za pedeset posto.

9. Spomenuli smo nove izbore? Sasvim sigurno da.

10. Žestoko osuditi, moralno dakako, ratne kukavice te ih pitati gdje su bili dok su naši roditelji branili Hrvatsku. Jednom za sva vremena u ovoj zemlji se mora znati tko su bitange koje su umjesto da brane zemlju pobjegle iz zemlje ili koketirale s velikosrpskim fašizmom te se bogatile. Najveća je to bagra koja danas postoji u Hrvatskoj. O takvoj bagri samozvani gurui s Filozofskog fakulteta nikada neće progovoriti s obzirom da su i sami jednim dijelom dio te bagre.

11. Zakonski sankcionirati promjenama zakona svaki  mogući pokušaj koketiranja s komunizmom i fašizmom, dakle, uklanjanje Titovog trga iz Zagreba i osuda Mesićevog ustaštva, kao i svakog oblika ustaštva koje bi se javljalo u budućnosti. Kada govorimo o fašizmu tu mislimo i na velikosrpski fašizam, primjerice na fašističke gluposti Milorada Pupovca koji Oluju proglašava etničkim čišćenjem.

12. Na fakultetima oštro osuditi pokušaj ideologizacije fakulteta, na način na koji sa studentima pokušavaju manipulirati ljudi poput hrvatskog Rasputina, Mate Kapovića, klasičnog demagoga bolesno opijenog mišlju da je on predodređen da vodi revoluciju u Hrvatskoj.

13. Naravno, za kraj, nikakve revolucije ne dolaze u obzir. Prosvjedi da, milijuni na ulicama svakako, revolucije i nasilje nikako ne. Nasilje nema opravdanja, osim u samoobrani. Hrvatska je već preživjela nasilje, ne treba joj novo.