Zaista hrvatski sindikalni lideri, s plaćama ne manjim od onih koji imaju ministri, znaju biti itekako opaki, svaka Vlada unazad desetak godina trese se od straha kad vidi sindikalne lidere kako marširaju Trgom bana Jelaćića uzvikujući parole iz petnaestog stoljeća i redovito popuštajući Vladi i svim njenim jurišima na prava obespravljenih radnika.
Naime, koliko u Hrvatskoj mora biti loše da bi sindikalni čelnici odlučili izvesti radnike na ulice kako bi se kroz demokratske prosvjede izborili za svoja oteta prava?
Svi negativni rekordi koji mogu biti oboreni, su oboreni, posla u ovoj zemlji imaju još samo rođaci političara, tajkuna i lokalnih šerifa koji glume političare te uhljebi koji su ionako prikvačeni na državni proračun kako bi se novcem hrvatske sirotinje pod navodnicima borili za ljudska prava, zašto prosvjedovati ako je toliko dobro? Protiv koga, protiv onih koji su ranije u Hrvatskoj bili na vlasti, a protiv kojih su sindikalni lideri već prosvjedovali?
Prosvjedovati protiv aktualnog režima nema danas smisla budući da je aktualni režim ionako dao svoje, dao sve najgore što je mogao dati, prosvjedovati protiv onih bivših također nema smisla, naime, danas i Jadranka Kosor prosvjeduje sama protiv sebe, odnosno, protiv HDZ-a. Očito ni ona nije znala što radi, kad je bila na vlasti i kad je Hrvatska krenula niz velebitsku klisuru prema dnu Jadranskog mora.
Lako je prosvjedovati protiv onih koji znaju a neće, odnosno, hoće, samo sebi u džep, no, kako se buniti protiv onih koji ne znaju, a ne znaju da ne znaju i još bi htjeli pokazati ono što ne znaju nekoliko puta.
Nažalost, ni sindikati ne znaju, a bogami ni neće. Za generalni štrak u Hrvatskoj nitko nikada nije ni čuo. Ne čudimo se. Kako završavaju u Hrvatskoj oni koji prosvjeduju protiv Vlade saznati ćete ako upitate liječnika Babića.