SVI SMO MI NJIMA USTAŠE!

"Ja sam osobno imao na pameti što mi je ljetos pričao mons. Alojzije Bavčević, rektor svetišta u Vepricu u miru, koji je prva dva razreda osnovne škole polazio u Sisku, upravo za vrijeme Drugog svjetskog rata. On mi je pričao da su djeca u školi morali dočekivati učiteljicu stojeći i kad bi ona ušla u razred i rekla “za dom”, oni su svi u glas ogovarali: “spremni!” I to se njemu svidjelo, to je očito bilo nešto pozitivno jer biti spreman – i za školu, i za obranu domovine je plemenito i lijepo. On tada, dakle nije bio ni ustaša ni vojnik nego dijete što znači da se tim pozdravom nije tada pozdravljalo samo u vojsci nego i u školi i vjerojatno drugdje."

Vlado Košić Ja sam samo konstatirao:

Da, njima su i dječica u školi ustaše, zar ne?

Da su domobrani zapravo ustaše, to je posve očito:

Hrvatski domobrani (Josip Vušir)

Tu, gdje Hrvat vjekovima živi,
stoljećima gdje ima svoj dom,
zvona , crkve kraj su i početak,
ponosni smo, tu smo svoj na svom.
Vjera naša, Božja pomoć snagu daju svaki dan,
a kad dušman nam zaprijeti, dom naš brani domobran.
Dom nam čuvaj noć i dan naš hrvatski domobran za dom spremni,
dom se brani;
Hrvatski smo domobrani.“

A sve to je sadržano u naslovu mog teksta iz 2008., koji vam ponovno šaljem. Pogledajte posebno i tadašnje napade na Thompsona i tadašnja pisma u njegovu obranu.

Tekst je objavljen u knjizi: „Informacijski rat protiv ‘Oluje’ – Rasprave o doktrini informacijskog rata, scenaristima haških optužnica i hrvatskoj samobitnosti“, Zagreb, 2008. str. 171. – 194.

Slijedeće godine tiskan je i na Portalu HKV-a, 23. 2. 2009., 25. 2. 2009. i 2. 3. 2009.

Prirodno je dan i u mojoj knjizi „Hajka na Thompsona“, Zagreb, 2012.

Očito je meni i tada (a i mnogo ranije) bilo jasno da sam njima ustaša. A ja se doista ponosim time što sam Hrvat.