SVJEDOČANSTVA BIVŠIH OVISNIKA: Zajednica Cenacolo gostovala u Dubrovniku (FOTO/VIDEO)

Na početku molitvu je predvodio don Marin Lučić, pročelnik Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije, a nakon čega je don Ivan Filipović ukratko predstavio zajednicu. Kazao je da je uglavnom prva asocijacija na zajednicu ovisnost, ali da je zajednica mnogo više.



 Naglasio je da u zajednici Cenacolo postoji šest svećenika, desetak bogoslova, 30-ak časnih sestara, 30-40 mladih bračnih parova, itd. Kazao je kako je zajednica od početka nešto posebno jer nije socijalna ustanova koja rješava problem ovisnosti.

 „Zajednica je rođena iz srca jedne časne, srca majke Elvire koja je imala potrebu i nadahnuće da pomogne mladim ljudima, da donese živoga Boga. Lijepo je kada se stvari rode iz ljubavi i krenu iz ljubavi. Dvadeset godina živim u zajednici i vjerujem da je Božje djelo“ kazao je don Ivan. Prisjetio se i patnji obitelji: „Nije bilo lako našim roditeljima gledati svoju vlastitu djecu kako im umiremo pred očima, nisu znali kako da nam pomognu. Koliko je tu neprospavanih noći bilo, koliko suza prolivenih, koliko postova, koliko se misa prikazalo i koliko koljena nažuljalo moleći krunicu i vapeći Bogu za spas djece. Kad nema odgovora, kad je sve izgubljeno, beznadno, ostaje pogled u nebo, ostaje vapaj Bogu. Ja vjerujem da je zajednica Cenacolo odgovor Boga na vapaje tih uplakanih majki, očeva, obitelji i oni ljudi koji su nas voljeli, ali nisu znali kako da nam pomognu.



Puno puta taj vapaj uspoređujem s vapajem Izraelaca u Egiptu, kad su bili beživotni, izgubljeni, poraženi, nisu znali što će sa sobom, pa su vapili Bogu za slobodu. Majka Elvira je naš mali Mojsije, ona nas je odvela u slobodu. Povela nas Bogu koji je jedina sloboda. Kad mislimo sloboda, dovoljno je reći Bog.“ Govoreći dalje o majci Elviri kazao je: „Za nju su smatrali da nije čista u glavi, kad jedna časna odluči živjeti s izgubljenim mladima, a bili smo puno izgubljeni.



Mi smo bili na ulici, stanici, u trci za drogom i novcem, to zlo je prošlo kroz nas i ponižavalo nas, to zlo nas je uništilo, uzelo nam ljudsko dostojanstvo, uzelo nam sve, učinilo nas robovima. Imala je hrabrosti pružiti ruku nama patnicima. Kaže da nikada nije otvorila zajednicu Cenacolo tek tako da bi pomogla ovisnicima, nikada je nisu interesirali ovisnici, nju su interesirali mladi ljudi koje je vidjela tužne, zadubljene i izgubljene. I znala je odgovor, a odgovor je Bog!“ Progovorio je o svom bijegu iz pakla heroina i kokaina: „Mene su moji vodili i kod psihologa i kod psihijatara, bio sam u Njemačkoj na terapiji, na heptanon terapiji, ali to što je majka Elvira imala u srcu to je nešto savršeno, to je ta ljubav i ta njezina riječ. Zamislite meni se taj život s njom toliko svidio da smo mi kada sam imao tri godine zajednice, rekli da želimo ostati cijeli život u zajednici.



Mi smo ovdje našli toliku radost, sreli Isusa Krista, otkrili što znači moliti srcem, doživjeli susret s živim Bogom. Kad sam ulazio u zajednicu ja sam mislio kako ću izdržati tri godine u zajednici. Pa kad izađem imat ću skoro 29 godina ali mene je to dirnulo da sam odlučio ostati cijeli život. To je plod ljubavi i molitve.“

Progovorio je i o novim ovisnostima: „Majka Elvira je već davno govorila da dolazi neko novo vrijeme. Kad su joj pokazali svu novu tehnologiju, rekla je da će nova droga biti tuga. Sve ove stvari mlade ljude će dovesti da vise na tome, sve će ih to udaljiti od Boga i ostat će tužni i depresivni. Mi zadnjih godina nismo primili nijednog klasičnog ovisnika. Dolaze nam neki novi klinci s nekim novim ovisnostima i novim pričama. Odgovor na sve to je Isus. Učila nas je koliko je važno samo se osmjehnuti, pokloniti nekome zagrljaj, poklonit nekome osmjeh. To je jače od tuge, novih napasti koje nas čine ovisnima.“



Svjedočanstvo je imao i Pero iz Zagreba koji je i poput don Ivana bio teški ovisnik o kokainu i heroinu. Posvjedočio je da dok se drogirao osobe koje su bile s njim bile su zbog interesa, kao i on s njima. Počeo se udaljavati od obitelji zbog krađa, neistina, nepovjerenja. „Razočarao sam ih i izgubio njihovo povjerenje. Droga kada uđe u život jača je od svega, postaje prva potreba. Bio sam potpuno mrtav, bio sam mrtav za svaki oblik ljubavi. Roditelji su mi bili samo izvor novaca. Na kraju Gospinom milošću sam završio u zajednici Cenacolo.“ Posvjedočio je o molitvi njegovih najbližih za njegovo obraćenje, nakon čega je shvatio da ili će „umrijeti sam kao pas“ ili će potražiti pomoć. Nakon što je završio na godinu dana i u zatvoru, odlučio je i ušao u zajednicu. „Tamo su me dočekali ljudi koji poznaju Krista. Ja nikad vani nisam iskusio da netko čini nešto ne tražeći ništa zauzvrat. Svi koji bi mi vani pomagali tražili bi nešto za uzvrat. Ovdje nije bilo tako.“



Treće i posljednje svjedočanstvo imali su supružnici Gregor i Zvonka koji žive u Cenacolu već 10 godina i imaju 4 djece. Gregor je kazao da je bio ovisnik o heroinu, te da mu je bilo najteže s 20 godina prihvatiti da je cijeli njegov dotadašnji život bio promašaj. „A teško je kad trebaš sam sebi priznati da si slab i trebaš u školu. To je škola života, kako izgubiti životnu tugu. Zahvaljujući dečkima koji su me dan po dan poticali, svjetlo je pomalo ulazilo u mene. Trebalo je vrijeme da prihvatim da je Isus moj spas. Rodila se želja i da imam obitelj. Do tada nikad nisam niti pomislio na to. Pogledao sam svoju Zvonku, zaljubio se odmah iz prve. Međutim ne funkcionira to na taj način, rekao sam majci Elviri, i taj zaručnički put je bio takav da je Zvonka otišla u Međugorje, a ja u Italiju. Ta udaljenost od 1300 kilometara trajala je godinu i pol dana, samo tri puta smo se vidjeli.“ Zvonka je kazala da je njezina prošlost „bila crna“, da je „živjela u paklu, a u zajednicu ušla s 28 godina.“, te nastavila“ Probala sam sve moguće poroke: droga, alkohol, seks, pola toga se ne sjećam i bolje da se ne sjećam. No, zajednica mi je dala život. Nakon puno lutanja na kraju sam prestala imati osobne želje i sve prepustila Bogu!“



Tijekom cijele večeri i između predavanja članovi zajednice Cenacolo su svirali i pjevali, te na taj način dodatno animirali ovu večer prepunu snažnih životnih priča i svjedočanstava.

Na kraju okupljenima se obratio i dubrovački biskup koji je zahvalio zajednici Cenacolo na dolasku i svjedočanstvu.