S obzirom na osvetničko ubojstvo u obračunu dvije romske obitelji u Karlovcu, danas bi u javnom nam prostoru aktualna mogla biti i koja riječ o krvnoj osveti. Portal Lupiga.com na ovu temu donosi jedno zanimljivo svjedočanstvo o pomirenju krvno zavađenih obitelji, objavljeno davne 1890. godine u Glasu Crnogorskom, a preneseno u Sarajevskom listu. Autor i svjedok potanko opisuje kako teče ceremonija pomirenja poznatog pod imenima ”Umir krvi ili Vražba”.„Glas Crnogorski" je od svojega dopisnika u Pelinovu, u Grblju donio u 36. broju ovaj zanimiv podatak iz narodnih običaja u Boki Kotorskoj. 14. avgusta 1877. godine, idući od Kotora svojim kućama,
Ivo Bojković i Stojo Zec, obojica Grbljani, u putu se nešto porječkaju, i dođe do svađe u kojoj Ivo ubije Stoja na mrtvo, prebježe u Srbiju, gdje je na brzo umr'o.
Jovo sin
Stojov i njegova rodbina, na molbu prijatelja pristade da se izmiri sa
Jovom, sinom
Ivovim — koje pomirenje je i izvršeno jučer, 27. ovog mjeseca.
Od strane
Jova Zeca bilo je pozvatih 320 ljudi, a više od toliko bilo je pozvatih i od strane Bojkovića. Da vidimo ovaj dosta rijetki narodni običaj, otišlo je i nekoliko nas pozvanih iz Crne Gore, i ujutru 27. bili smo kod kuće
Zečeve u Pelinovo, đe smo očekivali kume od
Bojkovića. Svi smo bili nestrpljivi čekajući početak.
Tek u sedam ura dođoše 12 kuma noseći u kolijevkama i na rukama djecu; pred njima su išla dva čovjeka noseći zdravicu. Čim su se primakli kući, vrata su se zatvorila. U kući je bilo dvanaest ljudi, najbliži srodnici i prijatelji
Jova Zeca. Pristupile su kume vratima i jedan od one dvojice ispred njih zavikao je:
„Dobro jutro u kuma!" Iz kuće se nije niko odazivao, dok je ovaj tek po treći put zavikao - „Dobro jutro u kuma! Primi kume Boga i Svetog Jovana, kumim te Bogom i svetim Jovanom!"
Tada su se vrata otvorila, izašao je na prag
Jovo Zec i primio prvo kumče, pak tako i ostali svaki svoje redom primao je i unosio u kuću. Tu su kume darovale svaka svoga kuma i bile počašćene, pak su krenule one pred nama, a mi za njima, put kuća u
Bojkovića u Višnjevu. Usput smo sretali na više mjesta ljude koji su kao i mi pozvani bili da budu pri ovom pomirenju. Baš smo došli na jedno 15 minuta daleko od kuće
Bojkovića, kad sretosmo sve zvanice njegove. Stali smo jedni prema drugima kad je bilo otprilike jedno 100 metara među nama.
Onda je krenuo
Jovo, sin
Ivov, noseći obješenu o vratu pušku, idući
pobaučke na ruke i na koljena k nama. Pratila su ga dvojica - jedan s jedne, a drugi s druge strane, pomažući mu
pušku nositi. Tada je izišao
Jovo Zec u susret, gotovo trčeći. Pratioci
Bojkovića pušte, a
Zec pritrči, uzme pušku, digne ga i poljubi se s njim. Zatim je dolazilo 12 velikih i malih pobratimstva. Velikim zovu se ona koja su sa najbližim srodnicima
Bojkovića kumstva izmijenili. Izašli su dva pisara, jedan od strane
Zečevih, drugi od
Bojkovića te su prozivali imenom one koji su se sretali i ljubeći se među nama bratimili.
Pozvati od strane
Bojkovića svaki je išao bez kape i pognute glave sa prekrštenim rukama. Čim se pobratimstvo izmijenilo, svi smo krenuli put kuće gdje je i trpeza postavljena bila. Posjedali smo; svi oni koji su od strane
Zečeve pozvani, a s nama i kmetovi koji su „Setenciju" pravili. Bliska
Zečeva i familija s kojom su razmijenili 12 kumstava nijesu ništa pri trpezi ni pili ni jeli, premda su i oni za trpezom morali sjeđeti. Pošto se jelo, ustao je pop
Ivo Mikijelj i pročitao „
Setenciju" koju su njih 12 kmetova po starom narodnom običaju napravili i potpisali bili.
Potslije toga zatražio je
Zec darove za svoje zvanice i svaki je dobio u zamotanoj hartiji po neki novac. Pošto smo bili darovani, onda se tražila ucjena od 133 cekina 2 groša i pola pare — koju su kmetovi za mrtvu glavu osudili da
Bojković Zecu plati. Donijela se jedna tepsija, na koju su zvanice
Bojkovića polagali svoje ledenice i handžare — od prilike oko 34 komada — i dok god nije
Zec rekao da je dosta, oni su sve dodavali.
Pak su ustali kmetovi moliti, da im
Zec dade što za njihov trud. — On je odabrao nekoliko komada i dao ih, također dao je i onijema, te su nastojavali oko trpeze, dvije tri ledenice. Onda je zavikao.
„Đe je taj moj kum?" Pristupi Jovo, sin Ivov, J. Zec pruži mu tepsiju, sa ostalijem zalogama govoreći:" E kume! darivam ti moga oca, danas i zadovijek i ne tražim ti za njega ni bijele krpe."Ovaj primi, ljubeći ga u ruku.
Zec izvadi iza pasa dvije ledenice Koje je sobom donio.
„Evo ti povraćam i mito koje si mi dao". Pak se okrene nama s molbom, pošto je on sve oprostio, da i mi povratimo naše darove što svaki i učinje. Kad je ovo svršeno onda je rekao da pristupe kume; i prvi on svoju daruje a i ostali svaki svojoj povrati oni njen dar koji je primio u novcu kod kuće
Zečeve, dodajući pri njemu i darivajući svaki svoju. Tada smo svi ustali iza trpeze a zvanice
Bojkovića ostale da se poslijee nas časte. Kmetovi predadoše „
Sentenciju"
Zecu koji je predade
Bojkoviću, kod kojega se ista čuva kao zaloga bratskog izmirenja.
Autor: S.V.
SARAJEVSKI LIST, br.116, str.01, 28/09/1890. godine
Gospari.hr