Svjedok je u svojem iskazu opovrgnuo tvrdnje Krunoslava Pratesa da mu je baš on, kod prodaje garaže, dao cilindar brave na ulaznim vratima garaže koji je, prema Pratesovim tvrdnjama, Prates kasnije koristio kod navodne promjene brave na garaži. Također, svjedok je iskazao da on osobno nikada nije mijenjao bravu na garaži. Ovime je i dodatno potvrđeno da je Pratesova promjena iskaza o predaji ključa garaže i navodnoj promjeni brave na garažnim vratima, izmišljotina bez osnove u stvarnim događajima, a kako ih je i sam Prates opisao tijekom vlastitog suđenja.
Suđenje je nastavljeno čitanjem dokumenata relevantnih za suđenje. Iz cijelog niza dokumenata posebno se, svojim značajem za ovaj postupak, ali i za razumijevanje cijelog niza ubojstava hrvatskih političkih emigranata širom svijeta, izdvaja Titova Direktiva od 21. srpnja 1972. godine u kojoj Tito, u dvojnoj ulozi, kao predsjednik bivše SFRJ i kao vrhovni komandant oružanih snaga bivše SFRJ, naređuje (dalje se citira originalni tekst, na srpskom jeziku, op.a.):
Svi faktori društvene bezbednosti od građana do organa Federacije dužni su se tako ponašati i organizovati da se onemogući i u korenu razbije svaki pokušaj reakcionarnih, kontrarevolucionarnih i drugih antisamoupravnih snaga čija delatnost je usmerena na rušenje ustavnog poretka ili ugrožavanje suvereniteta i nezavisnosti SFRJ. U tome posebnu pažnju obratiti na inicijatore, organizatore i nosioce 'specijalnog rata'."
Slijedi niz zadaća poimenično upućenih saveznim, republičkim i pokrajinskim tijelima bivše SFRJ.
Za samo suđenje, ali i za razumijevanje tadašnjeg ustroja i sustava donošenja odluka u tajnim službama bivše SFRJ, najvažniji su dijelovi Direktive u kojima se spominje Komisija Predsjedništva bivše SFRJ za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne sigurnosti kojoj je Direktivom stavljeno u zadaću "snimanje stanje, analiza i procena, doneti odgovarajuće zaključke i Predsedniku Republike, Predsedništvu SFRJ i SIV-u, podneti predloge o merama koje treba sprovesti odmah kao i o merama dugoročnijeg karaktera". Ista Komisija zadužena je i za davanje potrebno objašnjenja i uputa za izvršenje Direktive.
Dodatno, Direktivom je Tito naređuje: "Specijalni savetnik Predsjednika Republike i VKOS (Vrhovni komandant oružanih snaga, op.a.) za pitanja bezbednosti u okviru propisanog mu delokruga informisaće me o toku i problemima realizacije ove Direktive, a 1. oktobra 1972. godine podneće mi celovitu informaciju."
Direktivom se određuje i da je sama "Direktiva, ukupne mere koje se na osnovu iste preduzimaju, kao i metodi i sredstva koji se primenjuju u njenoj realizaciji predstavljaju državnu tajnu".
Da ne bi bilo zabune kome je Direktiva upućena i tko je zadužen za "ukupne mere" kao i za "primenu metoda i sredstava koje se primenjuju u njenoj realizaciji", na kraju Direktive navodi se:
"S ovom Direktivom upoznati članove Predsedništva SFRJ, Predsednika Savezne skupštine, izvršni biro Predsedništva SKJ, političko-izvršne organe u federaciji, republikama i pokrajinama, odgovorne starešine oružanih snaga i starešine organa koji vrše poslove bezbednosti u organima Federacije, republika – pokrajina i u oružanim snagama."
Kao mjesto i vrijeme nastanka navodi se: "Brioni, 21. jula 1972. g." U potpisu: "Predsednik Republike i Vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ, Josip Broz Tito".
Odmah nakon toga, sudsko vijeće i nazočni u sudnici Visokog zemaljskog suda u Münchenu imali su priliku čuti kako je se Titova Direktiva provodila u život i koje "mere, metode i sredstva" su primjenjivani u suzbijanju neprijatelja bivše SFRJ.
Kako se na poziv da danas svjedoči nije odazvao Ivan Lasić zvani Gorankić, Hrvat iz Širokog Brijega, rukovoditelj II odjela (nadležnog za neprijateljsku emigraciju) Službe državne sigurnosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove bivše SFRJ koji je tu dužnost obavljao 1983. godine, u doba kada je ubijen Stjepan Đureković, u sudnici je prikazana video snimka Lasićevog iskaza danog 1992. godine Boži Vukušiću u sklopu istraživanja Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća Hrvatskog sabora.
Ova snimka, čiji su dijelovi otprije poznati hrvatskoj javnosti, sadrži nekoliko izuzetno bitnih izjava o razgovorima vođenim nakon ubojstva Stjepana Đurekovića u tadašnjem Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova u Beogradu, ali i iskaz Lasića o njegovim kontaktima s Josipom Perkovićem na istu temu.
VIDEO: U Udbi o ubojstvu Đurekovića: ekipa je kompletna, nisu pali
I rekao mi je: (...) "Jutros ti je jedan manje“. - „Šta je, o čemu se radi?“....Kaže:“ INA direktor“, svjedoči bivši udbaš Ivan Lasić.
„Ušli smo, pozdravili se i podsekretar je odmah rekao: Druže sekretare, ima jedna novost. On je odmah ustao iza svog radnog stola i rekao: Šta je, o čemu se radi? - Evo, da Ivan kaže. Ja sam ponovio to isto. Rekao sam: Pronađen mrtav Stjepan Đureković. Kako sam ja to rekao, on je na neki način nekom grimasom dao kao znak iznenađenja i odmah je upitao: Je li sve u redu? Kažem ja: Nemam pojma. Samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je u pitanju političko ubistvo i po tome bi se reklo da će sad biti optužbi i na našu stranu.“
Mjesto radnje: Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, kabinet ministra, Beograd. Vrijeme radnje: 29. srpnja 1983. Akteri: podsekretar za bezbjednost Srđan Andrejević, savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc i načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti Ivan Lasić.
Dan ranije oko 17 sati u njemačkom gradiću Wolfratshausen, 20-ak kilometara od Muenchena ubijen je Stjepan Đureković. Njemačka će policija kasnije utvrditi da su ga dočekala najmanje dvojica ubojica. Udbin suradnik Krunoslav Prates im je preko posrednika dostavio ključ tiskare. Đureković je pogođen s pet metaka. Dobio je, citirajmo policijsko izvješće, i neutvrđeni broj udaraca u glavu. Raskoljena mu je lubanja, za svaki slučaj.
Spletom okolnosti o zbivanjima u kabinetu ministra Dolanca dan nakon Đurekovićeva ubojstva, nakon devet godina, progovorio je jedan od šefova savezne Udbe Ivan Lasić zvani Gorankić. Te '83. je bio Načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti, zadužene za emigraciju. Za njim i još šestoricom, među kojima su od strane Hrvatske već izručeni Josip Perković i Zdravko Mustač, Njemačka je 2009. odaslala uhidbeni nalog. Snimka ovog njegovog iskaza 20 godina čekala je na objavljivanje.
„Telefonom izjutra, onako uobičajeno. Dobro jutro za dobro jutro. I rekao mi je: (...) Jutros ti je jedan manje“. - „Šta je, o čemu se radi?“ Kaže: (…) „jedan pronađen mrtav“. - „'Ko je, o kome se radi?“ Kaže:“ INA direktor“. To je bilo toliko dovoljno da se zna da je to Đureković“. Lasić je dužnost u Beogradu preuzeo u travnju te godine i još je, kako se to kaže, hvatao sve konce. O ubojstvu Stjepana Đurekovića obavijestio ga je načelnik druge uprave Sreten Aleksić.
Lasić o tome odmah obavještava svog neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrejevića. „Došao sam kod njega i rekao mu toliko koliko sam i ja primio. (…) On je ustao odmah iza stola i rekao meni: Idemo odma', treba obavijestiti sekretara. Sekretar je bio Stane Dolanc,“ svjedoči Lasić.
Slovenac Stane Dolanc bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Josipa Broza Tita i jedan od najutjecajnijih ljudi u Jugoslaviji. Te je godine osim saveznog sekretara za unutarnje poslove bio i član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnoga poretka. Vrhovne instance za odobravanje likvidacija nakon Brozove smrti.
Stolovao je kat ispod Lasića. Novom načelniku druge uprave bio je to tek drugi, treći put da odlazi ministru policije. Pozdravili su sekretaricu i ušli bez najave.
„On je ponovio i rekao: Je li sve u redu, šta je sa ekipom? Kažem ja: Pojma nemam. Ja stvarno ništa nisam znao o tome,“ kaže Lasić.
Tadašnjem Jugoslavenskom ministru policije Dolancu bilo je najvažnije da su egzekutori na broju i da nitko nije pao. Samo tako inicijatori i organizatori ubojstva mogli su ostati neotkriveni.
No pune 23 godine poslije, 2006., jedan član ekipe ipak je pao. Zbog sudjelovanja u pripremi Đurekovićeva ubojstva u Njemačkoj uhićen je Krunoslav Prates. Još je Ivan Lasić u svom iskazu danom 1992. godine raskrinkao Udbinog suradnika: „Koliko je meni poznato Krunoslav Prates je bio suradnik službe Hrvatske i na vezi ga je držao Perković Josip“.
Potvrdio je to i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo: „Nije sporno da je Prates bio na vezi Josipu Perkoviću. Naime zna se da Josip Perković imao veliku i široko razgranatu mrežu u Hrvatskoj emigraciji. Prates je pristao na suradnju“.
Optuženi Josip Perković ne poriče da je držao Pratesa na vezi, pa i da se redovito čuo s njim. No tvrdi da je u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio na moru. Ispričao je to u dokumentarnom filmu „Lex Perković, tajna udbaškog ubojstva“ u nakladi Večernjeg lista: „Ja sam se nalazio na godišnjem odmoru u Valbandonu, našem odmaralištu“.
U vrijeme dok Udbini kileri u Njemačkoj dovršavaju svoj 'posao' sjekirom, načelnik drugog odjela Službe državne sigurnosti iz Zagreba Perković, upija zadnje zrake sunca.
Odsječen od ostatka svijeta, tvrdi, nije bio u toku s poslom: „Jednu večer me je, već sam bio spreman za spavanje, zvao Mustač (…) i kaže mi on da ga je zvao šef Službe, SID-a, vanjskih poslova iz Beograda i da ga pitao da li zna da je Đureković ubijen. Naravno, on je rekao da ne zna i kaže - daj molim te vidi da li je to točno. Pa reko slušaj kako ću vidit'. Pa dobro kaže vrati se onda“.
Perković prekida odmor i vraća se u Zagreb: „Navečer sam zvao Pratesa (…) i direktno sam ga pitao šta se dogodilo. I on mi nije baš puno rekao, kaže strašno se tu dogodilo, ubijen je Đureković. I to je sve“. Više je informacija od Pratesa prikupio tek u jesen '83. kad su se vidjeli. No do dan danas Perković poriče bilo kakvu umiješanost u pripremu, organizaciju i provedbu Đurekovićeve likvidacije.
Perkovićeva obrana ističe kako je odluke o likvidacijama donosio Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Te da je za bilo kakvo djelovanje u inozemstvu nadležna bila Savezna Udba. A njezin odjel za emigraciju, vodio je upravo Ivan Lasić.
Tvrdi to i ključni svjedok u suđenju Pratesu, najpoznatiji je Udbin killer Vinko Sindičić: „To je bila stvar Zagreba i Ivana Lasića u Beogradu. (…) Ivan Lasić je bio funkcioner SDS-a na federalnoj razini koji je obrađivao problem emigracije, on je bio neka vrsta koordinatora (…) On je morao to potvrditi, on je bio posljednja instanca“.
Ivan Lasić je u svom iskazu uporno ponavljao kako nema ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića jer je tek preuzeo dužnost. Ubojstvo je, tvrdi, organizirao netko drugi. Iako to izrijekom nije potvrdio sumnja pada na širokobriježanina Stanka Čolaka, specijalnog savjetnika saveznog sekretara za unutrašnje poslove. Upravo je njegovu fotelju Lasić naslijedio.
Dva, tri dana nakon ubojstva Čolak je banuo u ured u kojem su se nalazili podsekretar Andrejević i načelnik Lasić. „Iza mojih leđa je rekao: Srđane, sve je O.K., (…) ekipa je kompletna. Srđan je na to reagirao: U Bog te. I ustao je i pružio Stanku ruku. Nije ništa rekao, nego mu je pružio ruku. Ja sam to ne znam kako sam to shvatio, kao neku vrstu eto da mu je laknulo ili da je nešto čestitao,“ svjedoči Lasić.
Sintagma "ekipa je kompletna" znači da su svi počinitelji na sigurnome, u Jugoslaviji. Naručitelji su mogli odahnuti. Svi osim Lasića.
„Ja sam stalno postavljao pitanje: Stanko imat ćemo velikih optužbi, velikih problema. (…) On je stalno meni govorio - ti ne beri brigu, to je sve u redu, važno je da ekipa nije pala. (…) On je rekao ako se ekipa povukla mi nemamo problema jer iza toga stoji Savjet za zaštitu ustavnog poretka. To je značilo da nema odgovornih. Ubijen je izvan zemlje, ubojstvo ne podliježe jugo zakonima, kileri su na broju, a iza svega stoji partijska odluka", kaže Lasić.
Prošla je trideset i jedna godina od monstruoznog ubojstva Stjepana Đurekovića i gore opisanih događanja koja su uslijedila. Nakon dvadeset i tri godine uhićen je i kasnije osuđen Udbin suradnik. Ta presuda do detalja je rasvijetlila kako je Đureković ubijen. O tome zašto je ubijen, tko je inicijator ubojstva, a tko izvršitelj, još uvijek postoje prijepori. Može li ovo suđenje dati odgovore na ta pitanja predstoji nam vidjeti.