Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač, obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim osobnim životima.
Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haaški proces za Oluju bio proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.
Protjerivanje Srba
Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje tek jedan element široko postavljene optužnice.
Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima, nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku Šušku iZvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice, u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.
Remetilački faktor
Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.
Tuđman je smislio cilj koji nikada nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba, često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.
Taj plan o protjerivanju “remetilačkog faktora”, kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje: napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje domove.
Ono što je uslijedilo poslije, ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj svega bio je spriječiti povratak Srba, što je osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti koloniziranim bosanskim Hrvatima.
Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili ministar obrane Gojko Šušak, general zboraAnton Tus, generali Pavao Miljavac, Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Željko Glasnović, Marijan Mareković, Petar Stipetić, Josip Lucić, Imra Agotić, admirali Ante Budimir i Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i Markač također. Zašto su samo oni optuženi?
Konačna kazna
Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za što će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.
Haaška presuda će najglasnije odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku, Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak, Kerestinec – diljem Hrvatske, manje ili više uspješno, lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i nepravde.