Je li građanin Zvonimir Boban, inače visokoobrazovani poslovni čovjek i povremeni novinski komentator, isti onaj nogometaš koji je bio velika 10-ka Dinama, koji je napao „milicajca“ kako bi stao u obranu svog navijača tijekom sukoba na Maksimiru koji su označili neformalni početak velikosrpske agresije na RH, koji je napravio povijesnu karijeru u Milanu koji je nedvojbeno bio na jednom od vrhunaca klupske povijesti i koji je bio stvarni vođa hrvatske nogometne reprezentacije do i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine?
Niti to pitanje, a niti odgovor na njega nikoga ne zanima. Ako bi i koga zanimalo, onda bi bez daljnjeg mogao doći do odgovora kako se radi o istom čovjeku. No, obje su strane u nevjerici. Lažni ljevičari se pitaju kako je moguće da se jedan Boban obratio na lažno ljevičarenje i je li se zaista obratio, ili je podmetnut?
Lažni desničari se pitaju kako je moguće da se jedan Boban, bjelodani nacionalist, jer što bi Boban uopće mogao drugo biti, obratio s nacionalizma na lažno ljevičarenje? Oba pitanja ako ih povežemo u jedno pitaju isto. I lažni ljevičari i lažni desničari, jer punokrvnih u RH doslovno nema, pitaju se isto pitanje – što to Boban zna o nadri-desnici i nadri-ljevici u RH da si je dopustio ovakvu javnu podršku?
Ljudi si ga zamišljaju kao osobu podrijetlom iz graničarskih krajeva koju krasi nedvojbeni patriotizam kako se i pristaje ljudima s granice, dok je umjerenjaštvo rezervirano za unutrašnjost, a ne pada im na pamet kako su njegov i športski i kasniji život obilježila jednako snažna iskustva.
Kao odgovor pitanje dvije su solucije od koji niti jedna nije zanimljiva niti relevantna. Prema prvoj, Boban se obratio s lažnog desničarenja na lažno ljevičarenje, pa je tim slijedom i samo obraćenje lažno. Dakle, uopće se nije obratio.
Prema drugoj, Boban se nije obratio, jer se nije imao s čega obratiti na što. On je cijelo vrijeme bio i ostao nacionalist i patriot, ali očito i socijalno vrlo osjetljiva osoba, jer sad tako čitamo njegovu obranu navijača, tj. prvo kao borbu protiv tlačenja, a zatim kao borbu protiv agresora u odnosu na prošlo čitanje u kojem je drugo čitanje bilo prvo, a prvo drugo.
Cijeli njegov svjetonazor treba čitati kao rezultat čušpajza podrijetla, športske aktivnosti, povijesne situacije, utjecaja europskih, napose talijanskih kulturnih vrijednosti, vlastitog obrazovanja i nastojanja da čovjek pronađe svoje mjesto pod suncem u ovoj nesretnoj RH.
Na koncu, posebno su zanimljivi svi oni desničari koji su spremni priznati gospodinu Tomcu stvarno obraćenje s lijevog na desno, ali ne i Bobanu s desnog na lijevo. Jednako su mi zanimljivi i svi ljevičari koji priznaju Bobanu obraćenje, ali ne i Tomcu, jer jednom komunist – uvijek komunist.
Ove mogućnosti baš nikoga ne zanimaju, a dvojim najviše one koji sami sebi ne žele priznati kako se i osobno nalaze u sličnom čušpajzu, jedino što njihov čušpajz nije toliko izražen, javan i utjecajan. Nikoga nije briga zašto je to Boban učinio? One koje je briga, briga ih je iz čisto politikantskih motiva.
Lažne ljevičare zanima koliko im Boban može donijeti glasova umjerenih i neodlučnih patriota, a lažne desničare koliko im glasova istih Boban može odnijeti?
No, to su, kako to redovito i biva, potpuno pogrešna pitanja, kao i pitanje koliko ljudi misli slijediti Bobana u njegovom javnom iskazivanju privrženosti lažnom ljevičarenju? Točno onoliko koliko i inače slijedi javne osobe kad se, kako to i biva prije izbora, javno opredijele za ovu ili onu opciju. A koje su opcije u igri danas 2015. u RH? Lažni demokrati, tj. stvarni protu-demokrati, koji se mahom kriju, ili pak ponosno pokazuju u najvećim strankama, a što se lako može utvrditi time jesu li bili ili ne vlasnici partijske knjižice.
Tu su i, na prvi pogled, stvarni demokrati, koji su mahom maleni i vidno nemoćni, jer se kao treća strana nisu sposobni čak niti udružiti u predizbornu koaliciju, a kamoli bilo što drugo. Oni su prije svega lokalni igrači za koje ne znamo imaju li ljudstva i sposobnosti za nacionalnu razinu.
Na koncu, niti za njih ne znamo jesu li stvarni demokrati, ali si to znanje volimo „utvarati“ kroz suprotstavljanje zaista lažnima. U tom čušpajzu Zvonimir Boban veli kako će se prikloniti lažnim ljevičarima, dakle onima koji su niti su stvarni ljevičari, niti stvarni desničari.
Državljani RH s pravom glasa koji su neodlučni, a koji će zbog tog Bobanovog izjašnjavanja glasovati za lažne ljevičare, ili baš zbog toga za lažne desničare, imaju svako pravo to i učiniti, otprilike onoliko koliko je nečija baka, kako kaže nedavni grafit, imala pravo glasovati za Kolindu Grabar-Kitarović jer joj je lijepa. Da se Boban odlučio za lažne desničare situacija bi bila identična i zato njegova odluka ne donosi ništa novo, niti je imalo iznenađujuća. Doduše, njegovi su argumenti loši, ali to je druga priča.
Naime, razočaranje današnjom lažnom desnicom i navođenje toga kao razloga neglasovanja za nju analogno je razočaranjem jednim porazom Dinama i navođenje toga kao razloga za prestanak navijanja za njega. Ono što bi bilo iznenađujuće, a što se od Bobana moglo očekivati, ali je očito bilo previše čak i za njega, bilo je to da podrži treću stranu, npr. Most ili Živi zid, i time bjelodano barem pokuša zaustaviti ovo četvrtstoljetno, ako ne i dulje, zlo dvostranačje u RH, podržano mnogim zakonima, a prije svega izbornim zakonom.
No, kako i sam priznaje, već je bio zaveden mnogim osobama, pa sad možda želi na neki način popraviti pogreške iz svoje osobne povijesti, a takvom nastojanju možemo se suprotstavljati, ili ga podržavati, ali ga ipak moramo poštivati, barem u onoj mjeri u kojoj je malo nas sposobno čak i za priznavanje vlastitih pogrešaka, a kamoli za nastojanje da ih ispravimo. Kristijan Krkač/À Propos