Diana Basila svoje ozdravljenje doživjela je prije 29 godina u vrijeme jednog ukazanja u Međugorju i još je jedna u nizu osoba koje su u Međugorju čudesno ozdravile, a njeno ime veoma je istaknuto jer radi se o teškoj, ali i neizlječivoj bolesti - multiploj sklerozi. Prve simtome bolesti Diana je osjetila nakon što je 1967., rodila svoju drugu kćer. Noge su joj kaže drhtale, a liječnici nisu uspostavili nikakvu dijagnozu. Tada je imala 26 godina i nije niti sanjala da bi mogla oboljeti od teške bolesti.
Prvi veliki poremećaj ova je žena osjetila kada je počela gubiti vid u desnom oku, drhtanje i trnjenje ruku, a u to vrijeme imala je 31 godinu i bila trudna po treći put. "Liječila sam se u centru za multiplu sklerozu u bolnici sv. Ante opata, u Gallartu, nedaleko od Milana. Ravnatelj bolnice tada je bio profesor Cazzullo, jedan od najboljih neurologa. U toj sam bolnici saznala da bolujem od te neizlječive bolesti. Na odjelu gdje sam ležala svi su pacijenti bolovali od ove bolesti u veoma uznapredovalu stadiju.", svjedoči ova žena. Jedan od najboljih neurologa, prof. Cazzulo i njen stric Francesco de Paola, bio je u kontaktu s liječnicima koji su je liječili pa je stoga imala potpuno povjerenje u liječnike te u njihovu dijagnozu nikada nije sumljala, a unatoč vrhunskom timu liječnika bolest je rasla nezaustavljivo, a onda je došla u Međugorje.
"Moj kolega s posla Natalino Borghi, medicinski tehničar i šef odjela za usavršavanja pri kliničkom centru u Milanu, spomenuo mi je Međugorje i ispričao da se tamo već nekoliko godina ukazuje Gospa. Moram reći da sam oduvijek gajila pobožnost prema Gospi. Između ostaloga, išla sam i na hodočašće u Lurd i čim mi je Natalino spomenuo Međugorje i pozvao me da dođem ovamo, odmah sam rado pristala. Hodočašće je organizirala župa svetog Nazara Velikog iz Porte Romana u Milanu. Župnik don Giulio Giacometti bio je vrstan svećenik: blag, ali strog, ponizan, ali i strpljiv, svećenik koji je cijeli svoj život živio samozatajno. Bila sam presretna što upravo on vodi hodočašće.", kaže Diana Basila. Za vrijeme hodočašća pomagao joj je kolega Natalino Borghi koji joj je i tijekom putovanja govorio da Gospu moli za ozdravljenje kako bi postala znak za čovječanstvo i znak da se ona zaista ukazuje u Međugorju. Ona je razmišljala kako od majke Božje tražiti da postane znak jer se nije osjećala dostojnom ući u malu prostoriju pored međugorske crkve i tražiti ozdravljenje jer je osjećala da ju nebeska majka voli tisuću puta više nego što ona može voljeti nju. "Prvi susret s Majkom Božjom imala sam kad sam i sama 1965. po prvi puta postala majkom. Tada sam upoznala njezinu nježnost, njezinu blagonaklonost i njezinu ljubav za svoju djecu. U Međugorju sam proživjela velike i neopisive radosti i dobila veliku utjehu.", priča dalje ova žena.
Nakon 12 godina trpljenja potpuno je ozdravila u svibnju 1984.; majka je, kaže ova žena, bila u Međugorju i čekala ju. Niti njoj nije jasno zašto baš tamo, ali zna da je Međugorje bilo dio neba u kojem je sve govorilo o Mariji i Bogu. "Susret s Kraljicom Mira dogodio se 23. svibnja 1984. u pokrajnjoj prostoriji župne crkve svetog Jakova u Međugorju. Bilo je to za ukazanja Majke Božje vidiocima nešto prije 18 sati. Za vrijeme ukazanja nisam ništa molila, niti sam išta mislila. Kao na filmu, vidjela sam sav svoj život. Ono što je bilo dobro i ono što je bilo loše, sve. Nakon ukazanja ustala sam i otišla pred oltar zajedno s drugima moliti sedam Očenaša, sedam Zdravomarija, sedam Slava Ocu i Vjerovanje. Nakon toga, zamoliše nas da siđemo s oltara i da u crkvi budemo na misi i na molitvi za ozdravljenje. Kada smo izlazili iz crkve, plačući mi je došla jedna žena i rekla da je toga dana dobila dva znaka: prvi znak je ispovijed kod fra Tomislava, a drugi dan me je vidjela kako hodam. U tom sam trenutku i sama potrčala iz crkve jer sam tek nakon njezinih riječi shvatila da sam ozdravila. U trenutku kada me ta žena oslovila i prisilila da se zaustavim i pogledam samu sebe, postala sam svjesna svog obnovljenja tijela. Do tog trena nisam bila svjesna što se sa mnom dogodilo. Kada su me ugledali članovi moje skupine kako hodam, iznenađenju nije bilo kraja. Otac Giulio, koji je svaki tren hodočašća bio s nama i koji je godinama proučavao fenomen u Međugorju, blistao je od sreće. Nije pokazivao nikakvu euforiju, kako mu je nalagala i njegova poniznost, nego nam je rekao da ostanemo i u tišini molimo. Gledao me očima punima radosti i sreće. I sami možete zamisliti kako se osjećala osoba koja je godinama bivala sve bolesnijom, odjedanput postaje potpuno zdravom.", svjedoči žena o svome ozdravljenju. Sljedeći dan je iz Ljubuškog u kojem je za vrijeme hodočašća bila smještena krenula u Međugorje i nakon godina provedenih u kolicima, propješačila je dvanaest kilometara. No, kaže kako se nije previše bavila činjenicom da hoda već je zahvaljivala Gospi za milost koju joj je udijelila. "Želim naglasiti da na hodočašće nisam išla da bih tražila ozdravljenje, nego me nosila želja da sretnem našu nebesku Majku. Moja kći često priča da me je, dok smo se vraćali telefonom pitala jesam li ozdravila. Kada sam joj rekla da jesam, kratko je kazala: -Znali smo!", ističe Diana.
Neki od liječnika u Milanu priznali su da se radi o čudu dok za druge ne zna. "Mogu samo reći da sam nedavno nakon 29 godina nakon ozdravljenja, ponovno bila na pregledima. Uz pomoć najsuvremenijih aparata liječnici su, a jedan od njih je i dr. Roberto Mai, potvrdili moje potpuno ozdravljenje.", naglašava svjedokinja.
I kroz proteklih 29 godina ova je žena živjela normalno u svojoj obitelji koja je u 12 godina njene teške bolesti prošla kalvariju. Diana se trudila voditi ih putem svetosti potpuno zdrava jer nakon ozdravljenja nije imala ni najmanji simptom bolesti. Poslije svojeg čudesnog ozdravljenja Međugorje redovito posjećuje jer je to za nju kutak raja kojega svi želimo.
"U svom sam životu iskusila da nam Bog daje sve što nam treba, a za vrijeme bolesti otkrila sam da je život, jedan, da je lijep i dragocjen: jedan jer je ovo vrijeme našeg iskušenja, trpljenja; lijep jer nakon oluje sja sunce; dragocjen jer nam može služiti i biti plodonosan, i nama i drugima. U ovom lijepom i dragocjenom životu bol je instrument kojim možemo napraviti svoje ljudsko remek-djelo: prvo je pravilo da bol prihvatimo i zavolimo. Prihvaćanjem boli bolje se upoznajemo i vidimo dalje, počinjemo shvaćati svoju zadaću, osjećamo bratstvo. Preobražavanjem boli u radost, bol postaje patnja, ljubav i svjetlo. Marija nas je naučila najtežoj patnji majke, ali nam je darovala život, ljubav, svjetlo i mir.", poručila je na koncu ova žena za Medjugorje-info.com.