Slučaj Perković i suđenje u Njemačkoj potaknuli su brojne napise o tome kako i zašto su se bivši djelatnici jugoslavenskih tajnih službi našli u hrvatskim političkim, vojnim i policijskim strukturama na početku stvaranja samostalne države. Prije godinu dana u javnost je "iscurio" i stenogram iz Ureda Predsjednika o kojem se mnogo toga otkriva. No on je prošao relativno nezapažen jer se kreatorima javnog mišljenja u Hrvatskoj nije uklapao u teoriju po kojoj je za sve kriv upravo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Dakle još krajem 1993. godine Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, a koje je radilo u sklopu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, izradilo je prvo Izvješće o 68 likvidacija hrvatskih političkih emigranata po svijetu. U njemu se imenom i prezimenom prozivaju najznačajniji djelatnici Udbe koji su u tome imali ulogu. Kada je Vice Vukojević, predsjednik Vijeća, poslao izvještaj na više relevantnih državnih adresa, na razgovor ga je pozvao predsjednik Franjo Tuđman.
Objavljujemo dijelove transkripta razgovora Tuđman-Vukojević koji su vođeni 5. prosinca 1993. na Pantovčaku, a koji se tiču izvještaja o likvidaciji emigranata. Stručnjaci za Tuđmanovu ostavštinu tvrde kako je ovo zapravo jedini transkript na temu djelovanja Udbe, odnosno samog Perkovića. S vremenskim odmakom zanimljivo je analizirati kako se tom prigodom Jure Radić zalagao da se s tom temom ne izlazi u javnost, dok Ivić Pašalić tijekom cijelog razgovora šuti.
ZAPISNIK... razgovora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana s Vicom Vukojevićem, zastupnikom u Saboru RH, održanog 5. prosinca 1993. godine u Predsjedničkim dvorima. (Ostali prisutni: dr. Jure Radić, dr. Ivić Pašalić). Početak u 11 sati.
Predsjednik: Ja sam pozvao Vicu Vukojevića na razgovor iz dva razloga: prije svega, da porazgovorimo o njegovom izvješću Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu koje je on kao predsjednik Vijeća potpisao, da vidimo što s time, što je njegova namjera, Vijeća toga, s obzirom na to kome je to sve skupa dostavljeno, Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ministarstvu obrane, Ministarstvu vanjskih poslova. To je jedno, a ja imam i konkretnih pitanja.
I drugo, da porazgovaramo o radu, o daljnjoj djelatnosti Vice kao zastupnika i člana HDZ-a. Vice je isto tako tražio sastanak sa mnom, vjerojatno ima i on nekih pitanja, pa vjerojatno u sklopu ovih možeš i svoja postaviti.
Mene sada zanima ovo, možda malo da nam kažeš, meni barem, ne znam tko je sve u Vijeću i što smatrate završenim, što bi vi predlagali, jer iz ovoga što je tu iznešeno, ima živih ljudi koji su činili zločine ili sudjelovali u njima i znači koje Vijeće i što ti smatraš da bi trebalo poduzeti.
Predsjednik: Zanimalo bi me i bilo bi dobro da se napravi koliko je ljudi likvidirano i u kojim razdobljima. Znači, od '45. do '48., od '48. do recimo '66. do Rankovića, pa koliko od' 67. do kraja '71.
Vukojević: Sve je, gospodine Predsjedniče, unutra.
Predsjednik: Jeste, posebnu analizu da se vidi, znači, u kojim razdobljima.
Vukojević: Najveća gustoća, ubijanja.
Predsjednik: I za vrijeme čijeg vladanja.
Vukojević: Ja sam iz određenih razloga to i napravio.
Predsjednik: I još nacionalni sastav ubica i agenata. Koliko Srba, koliko Hrvata, koliko Muslimana i, znači, što poslije toga.
Vukojević: Gledajte, Komisija - žrtve i istraživanje žrtava rata - je naš projekt i to smo na HDZ-u i onda smo donijeli Zakon o utvrđivanju žrtava rata i na tome se radilo. Međutim, odmah moram izraziti, odnosno reći nešto što mi se ne sviđa - mi iz Sabora smo bojkotirani u zadnju godinu dana i više. Nama se onemogućuje svaki rad, osobito rad na dokumentaciji koja je po mom sudu, jako, jako bitna.
Kao prvo, prilikom tih istraživanja i one dokumentacije kada smo radili film o Bruni Bušiću došli smo do određenih rezultata i onda smo tu dali određene napore. Idem odmah na početak, ovo što ste rekli u vezi gustoće i ubijanja. Godine '45. ubijen je Ivo Protulipac, '62. Ilija Abramović i mala Domačinović je ubijena nehotice, jer su udbaši stavili u hrvatski dom u Buenos Airesu, kad je mladež imala školsku zabavu, stavili su minu koja je ubila to jedno trogodišnje dijete.
Znači, za vrijeme Rankovića samo su namjerno ubijene dvije osobe prema našim saznanjima dokumentirano. Ali od odlaska Rankovića, od 6. mjeseca '66. do '71. godine, dolaska Savke i Tripala 19.
Predsjednik: Oni su bili od '66.
Vukojević: Tripalo je rekao da u Hrvatskoj nije bilo zloupotreba službe državne sigurnosti i da je služba u sastavu, odnosno legitimna, da služba ne djeluje mimo sistema. Ni jedan Hrvat u inozemstvu nije ubio ako politika nije odobrila. U tehnologiju ubijanja smo ušli sasvim. Ja ovo govorim kratko, nemamo vremena, možemo to posebno kasnije elaborirati. Oni su pratili određene osobe, kada su došli do nekih saznanja da te osobe bi mogle biti opasne po državu, onda su, iz centra su tražili odobrenje i za...
Onda, kada je Udba isto tako ocijenila, išla je prema Centralnom komitetu i onda je politika odredila da ili ne. Ako je politika odredila akciju, onda se vraćalo natrag, operativa izvršavala svoje. Taj isti Miko Tripalo mene u riječkom "Novom listu" uporno proziva kao nacista, a ja imam ove dokumente, i o tome uporno šutim. Nitko nije ubijen bez odobrenja politike.
To ćemo jedan puta morati reći, ali ne znam tko će reći. Uporno u zadnje vrijeme, oko šest mjeseci u tom riječkom "Novom listu" nema lista da on neće mene ili spomenuti ili...
Predsjednik: Čitav režim je oglasio nacititozam, tako nešto.
Vukojević: Puca se na vas, mene se uzima konkretno u ovim slučajevima. Gledajte, mene smatraju fašistom. U Zagrebu se Ilicom šeće Joža Tripić koji je mene tukao, koji me je ilegalno držao u zatvoru, zatim Štef Katić koji je nada mnom vršio torturu. To je nedostojno čovjeku. Nije mu dlaka s glave pala. Ja sam '72. godine bio u zatvoru, u samici, Okružnog suda u Zagrebu, '76. godine...
Drugi, pročelnik konzularne službe u Ministarstvu vanjskih poslova je Stipetić, to je isto konzul u Stuttgartu, a oni su svi nasljednici Kinga, onog Kraljevića koji je radio u Udbi, a zatim otišao za konzula u Stuttgart.
Predsjednik: Stipetić?
Vukojević: Sada radi kod nas u Ministarstvu vanjskih poslova.
Predsjednik: Tko ga je primio?
Vukojević: Ne znam.
Predsjednik: Ja sam tebe slao i u Ministarstvo unutarnjih poslova da takve stvari spriječiš.
Vukojević: Ja dođem u Ministarstvo unutarnjih poslova i izvrše puč protiv mene - Boljkovac, Degoricija, Krešo Mikulčić moj prijatelj. Sada sam došao u Ministarstvo vanjskih poslova isto tako. Najbolje ništa ne raditi, predsjedniče, čim malo počneš...
Predsjednik: Dobro, pa radeći na ostvarenju hrvatske države i ja sam postao ustaša. Doduše ustašama sam rekao '66. u Americi, nikada niste bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Vidiš, Vice, političke prilike su takve kakve jesu i unutar i u svijetu, prema tome, moramo se ne dati njima ovladati negoli - što da radimo sada.
Reći ću ti nešto. Ja sam već rekao svojim najbližim suradnicima da sve te bivše koji su radili u Udbi, ti spominješ tu Perkovića i to, ne samo Perkovića nego i sve druge koji su radili da ih se ukloni. I na kraju tu novu našu službu UNS-u, Službu nacionalne sigurnosti počinjemo stvarati sa novim ljudima i to ćemo provesti. Znači, sve te ljude koji su bili u bivšoj službi ili ovo ako je točno da su Kopsa, Stipetić, bili povezani sa tom i takvom djelatnošću, treba ih ukloniti sutra.
Vukojević: Naš izvor iz Njemačke koji je autentičan, apsolutno kaže da je osobno on u ime njemačke policije ovu dvojicu pratio non-stop. I Stipetića i Kopsu. Imamo čovjeka u njemačkoj politici koji ima podatke.
Predsjednik: Utvrditi tko je. Ovaj Kopsa je možda naslijeđen tamo, ali u Ministarstvu nije naslijeđen, znači, tko ga je primio, tog Stipetića, tko od ministara.
Vukojević: U tom Ministarstvu vanjskih poslova se svašta, predsjedniče, događa. Ja sam užasno nezadovoljan. Prije svega...
Predsjednik: Ti postavljaš što sa arhivom, što sa ovim. Prije svega, kada si to tako dao, prije nego što smo politički razmotrili, onda bih ja bio za to da se da jedno priopćenje da je to Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora završilo rad. Sa svoje strane završilo rad i dalo na raspolaganje državnom odvjetništvu i ministarstvima rezultate svoga rada.
Vukojević: Ja to najprije moram iznijeti na Komisiju, da Komisija to verificira. Ovo je sirov materijal i zato je državna tajna. Ministar unutarnjih poslova, ministar unutarnje sigurnosti, Vi, mimo toga ne smije izići.
Predsjednik: Idimo onda na Komisiju. Ovo objasni jer ćete napasti, da se na Manolića odnosi i na tu godinu. Idi na Komisiju i prema tome, po mom mišljenju, iz toga bi moralo proizaći da bi neke postupke trebalo... Ja sam bez obzira na ovo što sam ti rekao donio odluku da se svi ti bivši maknu, ali sasvim sigurno da neki ljudi koji su bili direktni izvršitelji ili organizatori takvih zločina, da bi morali biti pozvani na odgovornost. Kako, da li je moguće, možda neki tajni proces, sasvim sigurno ne bi nam bilo u ovim okolnostima sada... Trebalo bi jako dobro razmisliti, da bi trebao neki javni proces.
Vukojević: Koliko od toga imamo koristi, toliko ćemo raditi.
Predsjednik: Jedno priopćenje - vi ste završili posao, neka državna tijela prosude sa političkog i pravnog stajališta što je svrsishodno. Ali ova odluka...
Dr. Jure Radić: Možda bi nam čak politički bilo da Komisija još ne završi. Postaviti će se pitanje onda a zašto državna tijela nisu poduzela, ako imaju dokaz da nešto rade.
Predsjednik: Ali budi sasvim siguran, pošto je to otišlo do državnog odvjetništva, to·znači, tamo ima ne samo Herceg, i takav Herceg kakav jeste, neuravnotežen...
Vukojević: Odgovorni su oni ljudi koji su to dobili.
Dr. Jure Radić: Meni se čini da dok se ne sredi stanje u zemlji, da bi čak bilo bolje da komisija nije završila posao, Još je u radu, još se radi. Ako je gotova, kako onda opravdati neko državno tijelo da nije poduzelo akciju, pred narodom, sutra. /Dražen Boroš/