Svi novinari znaju: odvjetnik Anto Nobilo može prešutjeti i zataškati činjenice koje su nezgodne za njegove klijente, ali kada nešto kaže - ne mulja, ne podvaljuje i ne laže. Za razliku od vodećih HDZ-ovih političara.
Piše: Jasna Babić/PortalOko.hr Zato je Nobilova osobna priča važan pokazatelj čija je verzija tajnoga susreta Polančec - Šeks barem logičnija s obzirom na slijed zbivanja. Damir Polančec, naime, danas tvrdi da ga je ponajprije premijerka, tobože ganuta njegovom sudbinom, usmjeravala na Šeksa, koji mu je u konačnici doista ponudio povoljniju presudu pod uvjetom da u sudnici što češće ponavlja: „Sanader me nagovorio…“
Šeks kaže obratno: da je Polančec od njega moljakao da s DORH-om ishodi nagodbu o uvjetnoj zatvorskoj kazni.
Prema tvrdnjama Ante Nobila, na nagodbu s DORH-om nije se uopće računalo kada se Polančec susreo sa Šeksom. U skladu sa svojim odvjetničkim ovlastima, tu stvar već je osobno rasčistio s Mladenom Bajićem, našavši se u njegovom uredu u Gajevoj ulici. Nobilova ponuda svodila se na slijedeće: u zamjenu za uvjetnu kaznu, njegov klijent Damir Polačec priznaje krimen zloupotrebe ovlasti, ali poriče stjecanje protuzakonite financijske koristi.
Bajić je ponudu odbio. „Odbio je. Ništa strašno. Odlučili smo se boriti na sudu sa istom tezom, koja je uostalom potpuna istina: kriv je za lažnu studiju, ali bez ikakve osobne financijske koristi“, kaže Nobilo.
No, Šeks je Polančecu uputio emisara pošto je, naravno, obaviješten o Nobilovoj službenoj posjeti Bajićevom uredu. Emisar je potencijalno ključni svjedok, kojega za sada nitko ne spominje. U svakom slučaju, javnost nije bila obaviještena o tom drugom susretu u četiri oka. Šeks je randevu prešutio čak i kada je izbio skandal oko premijerkinoga „čvenka“ s Damirom Polančecom nakon njezinoga povratka iz Libije 2.rujna. Dok su za susret s premijerkom doznali novinari Večernjega lista, Šeks je svoj slučaj nastavljao skrivati se do prošloga tjedna, kada se našao pritiješnjen Polančecovom famoznom Izjavom.
O čemu su njih dvojica razgovarali, to Nobilo zna iz prepričavanja vlastitoga klijenta, pa je sekvenca ključni predmet spora o čijem razrješenju ovisi posljednja nit vjerodostojnosti, ne samo Polančecove presude, već pravosudnoga i sudskoga poštenja.
Suđenje je počelo 17.rujna, desetak dana nakon zatajenoga Šeksovoga razgovora s optuženikom, u munjevitoj izvedbi Ivana Turudića, nekadašnjega HDZ-ovca, koji je stranku napustio samo zato što Zakon ne dozvoljava stranačku pripadnost sudaca. Promatrači su mogli vidjeti da je Polančec odmah priznao grijeh fiktivne studije, dokazujući da novac nije išao u privatne džepove. Svi svjedoci potvrdili su da je lažnom studijom HDZ-ova vlada rješavala politički problem s vukovarskim Srbima. Sanadera je spomenuo samo jednom: da je od njega dobio nalog neka pitanje riješi uz najmanji trošak.
Svatko u Hrvatskoj lako može izračunati da je 500.000 kn za fiktivnu studiju doista bila daleko povoljnija cijena od početne. Činjenica da je HDZ-ova vlada hrvatsko - srpske donose regulirala na ilegalni način ulazi u tradiciju stranke, koja je u proteklih dvadeset godina na ilegalni način dijelila Bosnu, pa je paralelna politika prema vukovarskim Srbima prava sitnica...
Kronologija događaja, ukratko, pokazuje jednu nedosljednost u ponašanju Polančeca i njegovog odvjetnika: doista, zašto nakon sastanka sa Šeksom nisu zatražili Turudićevo izuzeće? Nobilo objašnjava: Nema nikakve vjerojatnosti da bi zahtjevu bilo udovoljeno, a istodobno bismo otkrili svoje posljednje adute. Na Šeksovoj strani, pak, postavlja se pitanje: zašto nikoga nije izvijestio o tom sastanku dok je bio aktualan, do neba dižući larmu da Polančec od njega traži da pritišće sud?
Ostaje pitanje za suca: ako je munjevitu presudu donio potpuno autonomno, ali protivno elementarnoj logici, kako je vlastitom sudačkom pameti uspio dogurati do tako visokih i mnogobrojnih sudačkih pozicija?
Jasna Babić/PortalOko.hr
foto:Davor Puklavec/Pixell;Dnevnik.hr
Gospari.hr