Tko u Hrvatskoj prvi govori o revoluciji, nemirima i lopovskoj bandi? Dakako, oni koji su i sami dio tog 'miljea'

Bilo je lako za pretpostaviti, nakon što je 'krenulo' u Bosni, tko će u Hrvatskoj prvi govoriti o revoluciji, nemirima i lopovskoj bandi...  Dakako, oni koji su i sami dio tog 'miljea'. Naime, ukoliko bi došlo do bosanskog scenarija u Hrvatskoj, što, naravno, nije realno za očekivati s obzirom na veliku razliku između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, budući da u Hrvatskoj institucije kako-tako, iako skoro pa nikako, funkcioniraju, dok u Bosni to nije slučaj, meta prosvjeda trebali bi biti upravo oni koji danas pozivaju na prosvjede. Zamislite situaciju u kojoj bi na čelu prosvjedne kolone bili ljudi poput Mesića, Bolkovića, Babića, Gorana Radmana, Nine Pavića... Bolković je podržavao Mesića, danas Josipovića, Pavić Sanadera, danas Milanovića, sutra će Tomislava Karamarka.

Bosanci nemaju takvih problema, oni su odmah, iako ih nije puno izašlo na ulice, shvatili tko im je 'neprijatelj', protiv koga treba prosvjedovati, iako ni tamo nema jasno artikuliranih stavova kada su prosvjedi u pitanju, velike su razlike između onoga što žele prosvjednici u Tuzli ili jednom Mostaru. Svima je zajednička piromanija, danas pale ono što će sutra morati izgraditi. Odakle?

Dvadesetak godina od rata,  zamislite situaciju u kojoj bi se Hrvati međusobno jurili ulicama Zagreba, Siska, Dubrovnika, Vukovara, dok bi, iz prikrajka, sve to promatrali novinari Jutarnjeg lista koji imaju i do 70 000 kuna mjesečnu plaću. Kakva bi to revolucija bila? Jutarnji list izvještava o građanskom ratu u Hrvatskoj dok se gazde te iste tiskovine, koja je podržavala odgovorene za nesreću hrvatskog naroda, i dalje bogate.

Hrvatska sirotinja ponovno bi izvukla deblji kraj, baš kao i tijekom devedesetih, dok su hrvatski branitelji branili Vukovar Romano Bolković nalazio se na sigurnom u svojoj zagrebačkoj šupi od studija, Stipe Mesić pjevao je ustaške pjesme i prikupljao novac hrvatskih iseljenika. Ukoliko želite revoluciju pustite iz Remetinca Ivu Sanadera, on će to besprijekorno izvesti... I takvi danas govore 'svi smo i Bosanci..' Istodobno Facebook profili puni su im fotografija koje svjedoče o skupim putovanjima, parfemima koji koštaju kao prosječna plaća običnog hrvatskog građanina koji ima tu sreću da još uvijek radi... Romano Bolković, hrvatski Lenjin. Ma nemojte!  Što je bilo s Lenjinom, Staljnom..., srećom, nije zaboravljeno.

Kako su Hrvati neodlučni, tako su oni koji imaju tu mogućnost, ljudi poput Bolkovića, odlučili prvi se poistovijetiti s Bosancima, iako ne očekujete da bi danonoćno sjedili na gradskim trgovima i vodili vaše bitke. Možda, tek, ukoliko bi od toga imali koristi? Od prosvjeda uvijek netko ima koristi, sirotinja najmanje, iako ona nema izbora. Na ulice, ili na Mirogoj? Ponekad je svejedno.



Sjećate li se prosvjeda za Stojedinicu prije petnaestak godina? Obični građani koji su prosvjedovali protiv toga da se Nini Paviću pokloni u to vrijeme popularna radio postaja bili su i ostali hrvatska sirotinja, Zinka Bardić danas je desna ruka Zorana Milanovića, navodno upetljana u čitav niz afera, dok je prva kreštalica hrvatskih etera, Zrinka Vrabec Mojzeš, savjetnica predsjednika Josipovića. Što su hrvatski građani dobili prosvjedujući za Stojedinicu? Zinka i Zrinka itekako su naplatili svoje 'muke' koje im je prouzročio 'Tuđmanov režim', prosvjednici su izigrani, kako to već ide u većini revolucija na 'ovim prostorima'. Ukratko, oni koji su prosvjedovali za Stojedinicu danas bi morali prosvjedovati protiv onih koji su devedesetih bili ikone te Stojedinice. Prosvjedovati protiv Romana Bolkovića te protiv njegovih političkih mentora Jože Manolića i Stipe Mesića, prosvjedovati protiv režima, tajkuna, bankara..., protiv novinara, medijske mafije?  Protiv koga, s obzirom da danas oni koji vode prosvjede sutra će biti metom nekih novih prosvjeda?

Prosvjedovati protiv stranaka, čije zgrade, kao što vidimo, gore u Bosni i Hercegovini? No, kako imati demokratsku državu bez stranaka? Što je s ljudima koji čine stranku, prosvjed koji ne bi rezultirao ostavkama svih značajnijih ljudi koji vode stranke, državu, medije, banke, što god, ne bi imao smisla? I kad bi se sve promijenilo kako znati, kako vjerovati, da se sve to isto ponovno neće dogoditi, a hoće? Dogodilo se  nakon francuske revolucije, dogodilo se 1917. u Rusiji, 1933. u Njemačkoj, 1945. u Jugoslaviji, dogodilo se, nažalost, i u Hrvatskoj, posebno nakon 2000. godine. Puno krvi, a zašto? Dobili smo državu koju ne poštujemo, čije građane vlastodršci smatraju idiotima. Rat je Hrvate ujedinio, nakon što je neposredna ugroza prošla vidjeli smo što je ostalo od tog 'jedinstva' i 'solidarnosti'. Ništa, osim groblja, na kojem su sahranjeni ideali 'višestoljetne borbe'.