TONĆI STAHOR ZA PORTALOKO: 'Voziti brdske utrke je najbolji osjećaj na svijetu! Kad se vežeš i prekrstiš pa sve do cilja - neopisivo'

Stahor je na lanjskoj utrci debitirao, ali i slavio. Naime, sa svojom Škodom Fabiom bio je prvi u klasi A6.
'Moja prva trka bila je 2012. godine na Brgatu. Vozio sam Škodu Fabiu na domaćoj stazi i došao do prve pobjede u klasi. Ove je  godine plan bio odvoziti cijelu sezonu uz pomoć  tvrtki Planet metali i AS Škoda dubrovački automobili te prijatelja  Skoka i Šabadina. Tako je i bilo sve do utrke u slovenskim  Lučinama gdje me ponijela atmosfera, dobra vremena na treninzima i moja prva utrka van granica Lijepe naše u kojoj sam se okrenuo  na krov i slomio auto. Toliko je bilo slomljeno da se nije isplatio  popravak.
Trenutno se borim za treće mjesto Prvenstva Hrvatske u svojoj klasi. Mogle su šanse biti i veće da nisam slomio auto i ostao bez bodova  te propustio sljedeće dvije trke. Znači u tri  trke sam ostao bez bodova. Iduća je ova 5. listopada, 'Memorijal Željko Đuratović' za koju sam unajmio novi automobil, Volkswagen Pola iste klase.Do kraja imam još dvije utrke, Dubrovnik i Omiš gdje ću dati svoj maksimum' priča Stahor.

Zašto baš brdske utrke, kad se rodila ljubav?

Praktički sam od malih nogu u tom sportu. Moj otac je vozio dugo trke nekih oko deset, petnaest godina i uvijek sam ga gledao i kao mali navijao,a kasnije uz njega bio dok je on sudio na trkama. Shvatio sam da i mene to zanima i da želim voziti. I tako je sve počelo lani. Tu treba spomenuti i tatinu ekipu ex Kono racinga: Vlaha, Renka, Roba, Čokija, Leta, Franiće, Čička, dva brata Penda koji su mi pomogli i bez njihove pomoći i ne bi se mogao baviti ovim sportom. Da se mene pita cijeli život bih vozio trke, a pogotovo kružne trke za koje treba još više novca no, problem su i financije i vrijeme. Tako da sve najmanje ovisi o meni, a najviše o nekim drugim čimbenicima.

Sigurno imaš i uzore u ovom sportu.

Uzor i  stil vozača mi je Ayrton Senna koji je sportska ikona u cijelome svijetu. Ima dosta i brdskih vozača koji su mi prirasli srcu. Recimo Fabio Danti mi je zapeo za oko. On je poginuo 2000. no pratio sam na youtubeu njegove vožnje i stvarno je bio dobar. Ono što nas Dubravko Čikor uči, upravo te putanje  se slažu s njegovim. Kad uzmete u obzir da smo imali vozača koji je tri puta bio prvak Europe, Nika Pulića i Dubravka Čikora koji je zajedno s njim vozio Europu, to nije mala stvar! To je ogroman kapital za nas mlade vozače. Inače, Dubravko Čikor je naš predsjednik kluba  i zadužen je za sve. Podučava mlade vozače, objašnjava nama sve trkače putanje i on je u biti nama svima tata u ovom sportu. On se prema nama tako i odnosi. On nam je uzor i pokušavamo od njega dobiti što više podataka, njegov sin također vozi u mojoj klasi, trenutno je  prvi i  bori se za prvaka.

A žene u sportu? Ima li Dubrovkinja koje bi voljele voziti brdske utrke?

Dubrovkinje zasada  samo dolaze navijati, ali nisu zainteresirane za ovaj sport. No, postoje žene koje voze brdske trke. Ima i onih koje su vozile čak njemačko prvenstvo DTM. To su veliki automobili po 30O i više konja. Nisu žene baš aktivne u tom sportu, ali one koje su aktivne kao Danica Patrik u Americi  dobre su i na njih baš gledamo kao na konkurenciju.

Gdje se pripremate uoči utrka, imate neko posebno mjesto?

Mi imamo jednu jedinu stazu u Hrvatskoj - Grobnik . To je u biti pista i morate masno platiti da bi tu trenirali. Mi vozači nigdje nemamo mjesta za treniranje. Naš jedini trening je trka. Kad pođemo na trku tu i treniramo.

Malo medijskog prostora se daje brdskim trkama.

Danas u Gradu ne možemo skupiti 500 ljudi koji će doći gledati trke. Slaba je medijska pokrivenost, a zbog čega je to tako ne znam. Ne mogu reći da ljudi nisu zainteresirani jer ima ih koji stvarno vole taj sport. Recimo 1993. je tu u Dubrovniku bilo Prvenstvo kružne trke Hrvatske i bilo je na  tisuće ljudi unatoč  lošem vremenu i prolomu oblaka. Čisto sumnjam da bi se danas moglo okupiti upola toliko ljudi.
Obzirom da je teško naći sponzore, brdske trke nisu profitabilan sport. Tu nema nekog profita, to je čista uživancija.

O memorijalu 'Željko Đuratović'

Željko Đuratović je bio vrhunski prijatelj mog oca,  Dubravka Čikora i tada  svih trkača u gradu. Od samih početka RH  je u auto sportu, a nikad se nije utrkivao. Taj čovjek je obožavao auto sport bio sudac,sportski tajnik balans između vozača i sudaca  te medijski promotor . No nažalost rano nas napustio. I baš zato što je bio odličan čovjek  i sportski entuzijasta omiljen među vozačima po njemu je nazvana ova  memorijalna utrka.

Pozitivne i negativne strane brdskih utrka.

Voziti brdske utrke je najbolji osjećaj na svijetu. Kad se vežeš, prekrstiš i kada se upali zeleno svjetlo pa sve do cilja, ti  si u svome filmu, jednostavno jedan neopisiv osjećaj. Druga  pozitivna strana su prijateljstva koja nastaju iz utrke u utrku. A što se tiče loših strana nema ih puno. Možda jedino to što nismo dovoljno medijski pokriveni, što nemamo sponzore i što je ovo poprilično skup sport.

A koliko je siguran sport?

Dosta je siguran sport. Običnim laicima se možda čini dosta nesiguran i rizičan no kad uzmete u obzir,  godišnje više nogometaša umre na terenu od srca nego vozača na trkama.


foto: privatni album

Tonćiju Stahoru želimo puno uspjeha u daljnjoj karijeri i odličan plasman na Nagradi Dubrovnika 2013.