Vršenje žita na gumnu moglo se odvijati ručno uz pomoć drvenih mlatilica ali je uglavnom bilo namijenjeno vršenju žita uz pomoć stoke koja je hodajući u krug po naslaganom žitu svojim kopitima odvajala zrno pšenice od stabljike. Iza tog procesa ostala je slama koje se micala i slagalana stog, a zrno se uz pomoć vjetra, bacanjem u zrak odvajalo od pljeve.
U Dubrovačkom primorju, a i u Konavlima, gumna su se zidala. Još su ponegdje očuvana, iako su davno izgubila svrhu. Srha im je bila vršiti žito, ječam, zob (odvajati žitarice od slame). Gradila su se uz prostrani ambar (spremnicu). Bila su ovalna, popločena, s niskim zidićem i kamenim klupicama, te prostranim, otvorenim ulazom.
Gumna su služila za plijevljenje, a gradila su se u neposrednoj blizini pojata. Kružnog su oblika, obzidana do pola metra visokim zidom i građena u suhozidu ili crljenicii klaku. Obično imaju dva ulaza, jedan za ulaz konja ili mazge koji obavljaju vršidbu i drugi za iznošenje slame u pojatu. Radna površina im je najčešće bila popločana velikim kamenim, ravnim pločama, a u sredini se nalazio kameni stup za koji se vezala životinja.
Nastamba za životinje ozidana bunjom ili na drugi način je 'pojata', a to može biti istovremeno i spremište za oruđe. pojata ili staja se urazvijenijim mjestima nalazila udaljena od stambenih prostora, ali u zabitnim selima (primjerice gornje Konavle), sjeverno Dubrovačko primorje i na otocima gradila se uz kućni zid. Obično se uz staju/'pojatu' nalazio 'obor', a to je zagrađeni i posve otvoreni dio staje. Uz svaku seosku kuću ili skup seoskih kuća stajalo je 'gumno', popločano mjesto okruglog tlocrta s niskim zidićem. Unutrašnja strana zidića je glatka, vanjska je u bunji. to je mjesto za skidanje žita (ječma) s klasja ili za vršidbu. Još se mogu tek ponegdje naći očuvani.
Na sredini bi bio usađen jaki stub, stožer. Kada počne vršidba na gumno se dovozi i stavlja žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali špagu, za koju se kačila kuka. Špag je bio toliko dugačak koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi toliko dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i stavlja u plastove. Kada se ukloni sva slama, na gumnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija slama. Takvo žito se zgrće u hrpu i onaj tko zna da previjava uzima lopatu vijačicu i počinje previjavati žito. To se obično radilo kada puše povoljan vjetar. Onaj tko umije trebao bi spretno baciti žito kako bi vjetar odvojio pljevu od zrnja. Zrnje bi palo na gumno, a slama i pljeva bivala bi odnešena vjetrom. Ako je žito slabo očišćeno, postupak bi se ponavljao. Žito bi se spremalo u drvene ambare. Tako bi se vršilo dok svo žito ne bude očišćeno.
Praslavenski i staroslavenski gumbno (gu – govedo + mbneti – koračati; isprva: „mjesto gdje goveda hodaju po žitu. )
Linđo je stari ples iz dubrovačkog primorja, a izvodi se uz pratnju tradicijskog gudačkog glazbala lijerice. Plesao se najčešće na gumnu. Izvikujući komande, kolovođa od plesača traži izvođenje različitih plesnih figura, među kojima su najvažnije: "mjesto","krilo", "vjetar" i "o sebi". Dubrovačko kolo Linđo spada u same vrhove izvorne folklorne koreografije. U selima u neposrednoj okolici Dubrovnika još i danas se pleše najpopularniji ples Južne Dalmacije Linđo. Ukoliko selo nije imalo veći trg, ples se nedjeljom izvodio na gumnu ili nekom većem ravnom prostoru.
To je bilo mjesto snažne društvene interakcije ljudi tijekom radova, prostor svetkovina dobrom urodu, ali i markantno mjesto sastanaka i odlučivanja mještana o bitnim temama zajedništva. Gumno je zasigurno jedno od prvih osnovnih funkcionalnih građevina koje je čovjek konstruirao za svoje potrebe.
Gumno je bilo važno sastajalište za seljake. U nekim selima postojalo je jedno gumno, da bi se uštedio rad seljaka na pravljenju više gumna, pa su na to seosko gumno seljaci dovlačili pšenicu koju su tukli da bi odvojili zrno od stabljike. Dobro se pazilo čija se pšenica tukla, da se ne bi pomiješala sa pšenicom drugog seljaka.
Kada nije bila sezona žetve, na gumnu su se održavaju seoska prela. Oko gumna bi se postavile stolice ili klupe, pa se tu pjevalo, igralo, pilo i ložila se vatra. Tu se na kraju žetve slavi uspješan rod ili se tugovalo zbog slabih prinosa. Uglavnom pala bi i neka životinja sa ražnja.
Zamaslina
Zamaslina