Bila je ovo jedna konfuzna godina koja je završila verbalnim trijumfom hrvatskih građana, da se tako izrazimo, dakle, pobjedom naroda na referendumu protiv kojeg je ustao režim uključujući i dobar dio medijskih fašista, neki bi rekli običnih drumskih razbojnika koji traže način da legalno ogule ionako dovoljno i do kosti opljačkanu hrvatsku sirotinju. Bila je ovo godina u kojoj nas je aktualni režim osramotio pred svijetom pokušavajući spasiti potencijalnog zločinca, jugoslavenskog gestapovca, udbaša Josipa Perkovića od izručenja Njemačkoj koja tog nekoć opasnog tipa traži zbog brutalnog ubojstva. Režim je tek privremeno uspio, Perković nije izručen, barem zasad, međutim, teško će biti Milanovićevoj kliki izbjegavati međunarodne obveze još dugo. Za početak eurogol u rašlje, u posljednjim minutama utakmice, zabio je režimu Branimir Glavaš iz Mostara. Aktualni premijer, zajedno s partijskom oligarhijom, doživio je ove godine nekoliko žestokih poraza, kako na izborima tako i na već spomenutom referendumu o braku ali i od Ustavnog suda.
Kad smo već kod referenduma spomenimo da u povijesti mlade hrvatske države nije viđen ovakav govor mržnje kao što je to bilo tijekom godine koju uskoro, srećom, napuštamo. Medijski fašisti i bivša Soroseva banda obrušili su se svom mogućom žestinom na one koji su organizirali referendum o braku, ali i na one koji su referendum podržali, dakle, većinu hrvatskih građana, Tako su neke moralne ništarije, vječni studenti i ostali polufašistički polusvijet, nasrnuli na narod samo zato što se usudio javno, referendumom, reći da je brak zajednica muškarca i žene, a ne kengura i novinara fašiste. U ovoj godini vođa Hrvatskog novinarskog društva radio je svoj posao kao i do sada, dakle, po ideološkoj matrici – loše, srećom, nije pio puno više nego proteklih nekih godina, ali ni manje. Pogađate, riječ je o uvijek trijeznom Zdenku Duki koji je bio jedan od aktivnih sudionika u napadu na onu većinu hrvatskih građana koja se usudila suprotstaviti liberalnom fašizmu, ali i ratnim profiterima te lopinama koje uvijek pronađu neku rupu u zakonu kroz koju se izvuku zajedno s novcem hrvatske sirotinje. Neke stvari nikad se ne mijenjaju.
Bila je ovo godina u kojoj smo dosegli rekordnu nezaposlenost, trenutno je na burzi preko 360 000 hrvatskih građana, usprkos buncanju Zorana Milanovića nade za oporavak hrvatske države zapravo su manje nego nade američkih astronauta da će pronaći jednog dana život na Marsu. Kad smo kod Milanovića 2013. pamtiti ćemo i po bježaniji aktualnog premijera iz Vukovara, zajedno s Josipovićem predsjednik Vlade je zbrisao uplašivši se lampiona. Sva sreća pa se Josipović i Milanović početkom devedesetih nisu priključili obrani Hrvatske, vjerojatno bi agresor zahvaljujući takvim braniteljima stigao sve do Mađarske. U godini u kojoj su svi mediji nasrnuli na Josipa Šimunića zbog skandiranja nakon pobjede Vatrenih protiv Islanda nismo imali previše razloga za radost, no, ne očajavajte, iduća, 2014., biti će još gora. Tko preživi pričati će. Možda, tek možda, referendum o ćirilici čini se kao nova nada kako bi se ispravila nepravda u Vukovaru?
Godina 2013. donijela nam je krah aktualnog režima, ali ne i oporavak oporbe, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to trebalo dogoditi. Novo svjetlo na kraju tunela, pod uvjetom da živi dočekamo kraj, trebao bi biti general Ante Gotovina, koji je, kako neki tvrde, u 2013. napokon 'odabrao stranu'. Željka Markić, čelna osoba građanske inicijative 'U ime obitelji', pretvorila je 2013. u svoju, ali i našu, godinu. Kakva je takva je ipak je 2013. bila i naša, ne ponovila se.