TUNA - Crveno zlato

Ovo nisu pusti snovi, nego činjenica: netko je negdje u svijetu tu istu svotu potrošio na 222 kilograma tešku tunu. Taj novac za jednu jedinu ribu, iako se realno za taj iznos može priuštiti godina dana življenja u Japanu i svakodnevnog jedenja tune. 

Tuna je jedna od najprestižnijih i najtraženijih namirnica na tržištu gdje je u središte pozornosti došla početkom devedesetih i ostala do danas. Kvaliteta, a s time i cijena po kilogramu ribe enormno varira pa nije isto hoće li tuna biti ulovljena u Tihom oceanu ili negdje na Mediteranu.

Štoviše, razlika kvalitete mesa dvije ovako ulovljene tune je ogromna. Poznato je da se najveće svjetsko tržište tune nalazi u Japanu. Tuna, kao namirnica, nosi sa sobom veliku kulturološku i tradicijsku važnost za japansku kulturu gdje će, nevezano uz način njezine obrade, bila ona termički obrađivana, dimljena ili sirova, pripremljena u obliku sushija ili sashimija, uvijek svojim bogatim okusom uspjeti zagolicati i najzahtjevnije okusne pupoljke. 

Zbog svega toga ne čudi da je upravo jedan Japanac glavni protagonist spomenute priče o skupocjenoj tuni. Ipak, Japanci nisu spremni izdvojiti takve astronomske cijene za bilo koju tunu, već samo za onu najbolju.

Najboljom se smatra atlantska plavoperajna tuna. Njezine prehrambene navike i okolišni uvjeti koje joj donosi život u Mediteranu, pridonose vrhunskoj kvaliteti mesa.

Interes i potražnja za tom delikatesom iz dana u dan postajala je sve veća što je dovelo do toga da je populacija tune u svjetskim morima postajala sve manja. Zabrinjavajuće niska postala je prvenstveno zbog prekomjernog ilegalnog izlova te zbog visokih zahtjeva za njom na crnom tržištu. 

Kada je započela golema potražnja za tunama na svjetskom tržištu, zbog nedostatka ograničenja, kao i iz čiste ljudske pohlepe, ribari su, koji su imali tu mogućnost, izlovljavali tune koliko god su mogli. Ubrzo nakon početka masovnog izlova tune prešla se granica kontroliranog ribarstva. 

Dugoročno, što se i moglo predvidjeti, nekontrolirani izlov je sve samo ne profitabilan. Na taj način opstanak čitave populacije tuna doveden je u pitanje, s naglaskom na najtraženijoj plavoperajnoj tuni.

Nezavisne organizacije počele su podizati svijest javnosti, ukazavši da je opstanak tune važan ekološki problem. Tune se u oceanima i morima nalaze na vrhu prehrambenog lanca. Loveći svoj sitniji plijen, osiguravaju bioraznolikost mora i oceana. Kako bi se očuvala ravnoteža morskog ekosustava, ona je postala zaštićena vrsta čiji je lov dozvoljen samo od 26. svibnja do 24. lipnja, a sve s ciljem oporavka njezine populacije. 

Unutar tog razdoblja mora se izloviti ukupna dopuštena količina tune koja će završiti na svjetskom tržištu, s naglaskom na japansko. Količine izlova određuje Međunarodna komisija za konzervaciju atlantske tune ICCAT (International Commission for the Conservation of Atlantic Tunas) i dodjeljuje  izlovnu kvotu koju su ribari obvezni poštovati. 

Kada se usporedi današnja kontrola izlova s količinama od prije četrdesetak godina, razlika je golema. Nekada su kupci dobivali tunu s papirom na kojemu je pisalo samo „Tuna Mediteran“ dok danas na tom istom papiru pišu i koordinate, vrijeme i brod koji je ulovio tunu. 

Sljedivost proizvoda je na visokoj razini pa tako u svakom restoranu koji poslužuje tunu, može i mora gostu pokazati kopiju deklaracije. Sebičnost i nezasitnost čovjeka uništile su već mnogobrojne vrste.

Vrijeme će pokazati jesu li se prijeko potrebne mjere po pitanju zaštite pretjeranog izlova tune pravodobno uvele i je li spriječena potencijalna katastrofa.

Bilo bi poželjno da su enormno visoke cijene tune zbog njezine visoke kvalitete, a ne zbog njezine rijetkosti ili endemičnosti.

Andrea Nikolov