Jedan momak s Grude bio je strašno zaljubljen u nju, stalno ju je pratio, pisao pisma, pobjegao iz vojske zbog nje, ali baba ga nije obadala. Jednog dana, davne 1940-e god., dva dana prije Male Gospe, baba se vraćala sa sestrama s paše, a mladić ju je pratio. Kad su došle doma, mama ju je poslala da pođe s konjem i batalugama po vodu na donju Grudu. Kaže baba da je bila špina i trebalo se isat na pilo da se nalije voda, a ispred škole, kraj vode je bila vojska, koja je došla oko 10 ura taman s vježbe, i pošeli su po međama i objedovali. Baba je natočila vodu, stavila sve na konja i krenula pu doma. Ali na po puta, iza masline, skrio se mladić i opalio je pušku u babu, srećom pa je konj skočio i spasio babu. Puška ju je pogodila u ruke, još dan danas su joj pune zrna od sačmarice i ima jake bolove. Misleći da je ubio babu, opalio je u sebe i užego se. Kaže baba da su onda dotrčale žene, došli doktori, policija. I to je sve promatrao jedan vojnik koji je bio tu na straži, sve je vidio i napisao pjesmu o tom događaju pod nazivom „Ranjena Konavoka“. Poslije dosta godina baba se udala za mog pok. đeda, i taj vojnik koji je bio iz Osojnika, imenom Pero Burin, došo je u kovačnicu đeda i rekao da ima nešto za babu. I tako je on babi napiso i donio za uspomenu pjesmu. I ima par godina, neput od gospodina Pera je poklonio babi knjigu pjesama od Pera Burina među kojima je i pjesma posvećena njome. Evo pjesme:
RANJENA KONAVOKA
Konavle su slavne od starine
Okolo njih visoke planine.
Kroz Konavle polja i ravnice
A ispred njih Jadran more sinje.
Konavljani radnici su ljudi
Sve visoke plemenite ćudi.
Bistru glavu kapom kriju
Lozu goje, rujno vino piju.
Oko struka pasaju sa pasom
Vazda dobrim podnose se glasom.
Konavoke kao bijele vila
Tko ih gleda svakomu su mile.
One nose haljine bijele
Kad govore uvijek su vesele.
Na glavi im crvena kapica
Vez svileni svakoj prsa resi.
Kitice su od žutice svile,
A haljine svakome su mile.
Rad momaka pored djevojaka
Dogodi se nevolja ovaka.
Rad ljubavi koja nije prava
Kako mladić i djevojka strada
A i mladić kakvi taj je bio
Rad djevojke koji se ubio.
Poslušajte velikijeh jada
Od djevojke i mladića mlada.
Više Grude usred Konavala
Gojla se jedna cura mala.
To curica kao ljepotica
Po imenu Vidaka Nikica.
Koliko je mala ugojena
Od majke lijepo odgojena.
Kćeri svoje dobro pazi majka
Da slobodno ne izlazi vanka.
Tako mala svakoga poštuje,
A za ljubav neće ni da čuje.
Mala s nikim ljubav vodit neće
Mlado momče za njom se okreće.
To bijaše od Macana Vido
Koji j bio curu zavolio.
Mala kasnije ljubav izbjegava
Al je Vido veće pristajao.
On nabavi foto aparata
Slike čini, a djevojku hvata.
Tako Vido kad ne vidi Niku
On uzimlje rado gledat sliku.
S njome pođe u kraljeve vojske
Bez promjene za dvije godine.
Mirna srca tu Vido ne biše
Neg djevojci bijele knjige piše.
Svaku knjigu Vido nakitio
Da se momak u nju zaljubio.
Mjeseci su Vidu prolazili
Al haberi nijesu dolazili
Od Nikice Vida voljenice
Pa on tuži dane i sedmice.
Zatim se je Vido rastužio
I u ružne misli udario.
Neprestano ružno je mislio
Kako bi se maloj osvetio.
Jer mu mala ljubav otkazala
Od ljubavi podaleko stala.
Tad se Vido na zlo odlučio
I maloj se curi osvetio.
Na dva dana prije Male Gospe
Bježi Vido iz kraljeve vojske
Iz Bileće taj mladić bez sreće
Prema kući Vido se okreće.
Uskočio u brzu mašinu.
I pobježe kući uistinu.
A kad dođe Grudi u Konavle
On potraži ove cure male.
Ta djevojka tog je dana bila
U polju se mala nalazila.
Ode Vido kroz polje široko
Na djevojku svuda meće oko.
Kroz polje je širom prolazio
I Nikicu bio opazio
Gdje u društvu drugih djevojaka
Grožđe trga, vesela joj majka.
Namah Vido kod djevojke stade
I Nikici tihi pozdrav dade.
Tiho zbori a djevojku kori
Zašto ona s njime ne govori.
Zašto ga se mala okanjuje,
Zašto li mu ljabav uskraćuje.
I dalje joj Vido progovara:
Dao bih ti srce iz njedara.
Pak i život za tebe ću dati
Al za tobom neću tugovati,
Ma i tebi neće lako biti
Nećeš ni ti drugoga ljubiti.
Kad meni nećeš vjerna biti
Od života ću te rastaviti,
Kad djevojka razumijela riječi
Od mladića toga se odaleči.
Pak mu tada progovara mlada:
Id otolen, delijo nedraga,
Ne vole te moji roditelji
Ni ostali moji prijatelji.
Ne vole te moje drugarice
Nećeš nigda ljubiti moje lice
Nije meni još osamnest ljeta
Mladost moju ne volim da smeta.
Majka moja još me vjerit neće
Sreća moja daleko se kreće,
Pak ti hajde kud je tebi drago
Traži curu koju ti je drago.
Kako znadeš ti se tako vladaj
U mene se nikada ne nadaj.
Kad te riječi Vido razumio
Srce mu se preveć zalastio.
I otiđe Vido toga dana
Neveseo preko polja ravna.
A u polju ostade Nikica
I njezina mila drugarica.
Ode Vido svojoj kući tužan
Da učini posao jako ružan,
Odmah piše sebi osmrtnicu
Da će ubiti djevojku Nikicu.
On uzimlje pušku dvocijevku
Da će ubit voljenicu Niku.
Sakri pušku ukraj druma puta
Gdje se draga odigrala ljuta.
Pak on pođe pripaziti Nikicu
Jer joj smrtnu napije zdravicu.
Al djevojka prije tuda prođe
Majci svojoj zdravo doma dođe.
Majka malu šalje na vodicu
Da doćera vode na konjiću.
Djevojka se s vodom povraćala
Jer se s nikim nije ustavljala.
Ide mala konju s lijeve strane
Ne sluteći ni puške ni rane.
Sve to pazi Vido ubojica
Kud će proći djevojka Nikica.
Ali Vido Višnji mu sudio
Na djevojku nišan napravio
Puška puče djevojka pokleče
Da joj Vido ni riječi ne reče.
Ali joj je seća priskočila
Djevojku je puška obranila.
Pogodi je kroz bijele ruke
I teške je dopadoše muke.
Kad je rana dopanula ljuta
Padne mala nasred druma puta
I pocvili kao guja ljuta.
Krv joj teče niz bijela skuta.
Misli Vido da je poginula
Da mu se želja ispunila.
Tad je vido gore učinio
Samog sebe na smrt osudio.
Drugu pušku rukom dohvatio
Na srce je sebi prislonio
Sa štapićem pušku oborio
Grom od puške silno zaorio.
Pak Vidošu srce razorio
Mrtvo tijelo na zemlju se svalja
Krv mu pije ledina i trava.
Tad djevojka sile prikupila
I plačući kući pohitala
Brzo čuše ranjenu djevojku
Kukajući gdje dozivlje majku.
Spram djevojci brzo potrčaše
Izranjenu malu ugledaše.
Krvavi joj skuti i rukavi
Ljuto cvili kao da se davi.
Ljute rane brzo joj zaviše
I auta hitne dobaviše,
Pak Nikicu voze u bolnicu
A Vidoša vuku u grobnicu.
Ne kleca mu zvono na Matici
Nit mu daje mjesto u grobnici.
Pokoj vječni ne kažu mu bio
Jer je Vido sebe osudio.
Djevojku htio je ubiti
Zato njemu sprovod neće biti.
Svećenik mu molitve ne dava
Za ubojstvo Bogu odgovara.
Ne pale mu voštanice svijeće
Za sprovodom mladići mu neće
Takvo djelo Bog strogo osudi
Takvo djelo osuđuju ljudi.
Oj mladići, prođite se toga
Ne ubijaj sebe ni drugoga.
Samo onaj što ga može dati
Gospodar je život izgubiti.
To je ludost život izgubiti
Kad djevojka neće te ljubiti,
Kad djevojka jedna tebe neće
Brzo drugoj sreća se okreće.
Samo traži koja tebe voli
Rad ljubavi puno se ne moli,
Gdje je sila tamo sreća nije
To je bilo i sada i prije.