U HRVATSKOJ SU GA ISMIJAVALI, A 1000 KM DALJE? ‘Imam službeni automobil, besplatan stan, odijela i obuću.’

Od ranih dana djetinjstva zainteresirao sam se za posao na željeznici jer me privlačila snaga vlakova, a posao na željeznici činio mi se lijepim i izazovnim, te sam po završetku osnovog obrazovanja upisao školu za Tehničara za željeznički promet u Zagrebu. Završio sam četverogodišnje školovanje i, naravno, potražio posao u Hrvatskim željeznicama u radnoj jedinici ili kolodvoru – postaji u Čakovcu. Ovdje sam pet godina radio kao manevrist i tri godine kao vlakovođa.

Nikada mi nije omogućeno ili dopušteno da radim posao za koji sam se školovao, posao struke. Često puta odnos nadležnih mi nije bio korektan i osjećao sam se tužno i nelagodno, ali silno zaljubljen u željezničarski promet nisam nikamo odlazio. Jednog trenutka mi je rečeno, kao i mnogim drugima u HŽ-u kako sam tehnološki višak, bez konkretnog i korektnog pojašnjenja i to je bio moj životni brodolom, naravno mislim na posao ili službu”, ispričao je Novak.

 

Bez posla kod kuće nije mu bilo ni lako ni lijepo, pa je otišao do Njemačke kako bi ispitao situaciju u pogledu posla te se upoznao s uvjetima i načinom života. Pritom je usavršavao njemački jezik koji je već učio u školi te pretraživao internetske portale i oglase u potrazi za poslom. Nakon što je naišao na oglas za posao konduktera za istočni dio Njemačke, za liniju Cottbus-Wismar, otišao je tamo “i sve je išlo kao u lijepoj priči”, tvrdi Novak.
 

Više pročitajte OVDJE.