Srbi su oduvijek bili ratnici bez mane i straha. Zato je prilično čudno da su mnoge bitke od epske Kosovske do genocidne Kninske izgubili. Osim Cerske bitke koju su hrbro i vojnički dobili. Ali Cerska bitka donosi samo dva boda te im na povijesnoj tablici najvećih vojničkih momčadi prijeti ispadanje u drugu ligu. Međutim, kao i suvremenom nogometu, uvijek se traži krivac za neuspjeh. Recimo pokvareni suci. Kod naših komšija to je izdaja. Na Kosovu polju to je bio Vuk Branković. Zatim je zakazao Aleksandar Ranković. A tek Slobodan Milošević, on je sve razočarao. Ne zato što je izazvao rat, sanjajući Veliku Srbiju, nego zato što taj rat nije dobio, a usput je izgubio Kosovo, Crnu Goru i polovicu Hrvatske. U svim izgubljenim bitkama naši dragi komšije smatraju kako im se dogodio genocid. Genocidni Hrvati, genocidni Albanci, genocidni NATO itd. Stoga bismo mogli zaključiti kako su naši dragi komšije genocidni eksperti.
Najnoviji bezobzirni genocid pokušan je nedavno u Srebrenici nad Aleksandrom Vučićem, predsjednikom srpske vlade. To bi, pravno rečeno, mogao biti tek “genocid u pokušaju“. S obzirom na to da su letjele i cipele na Premijera, onda je to jedna vrsta genocida “nepodesnim sredstvom“. Kako sam skoro 50. g. odvjetnik, tako sam pomalo opterećen pravom. Znate, kako to već ide: forma je važnija od sadržaja i slične “gluposti”. Stoga sam u prošloj kolumni napisao da je jedinim genocidom u Europi od dva međunarodna suda proglašen baš srebrenički genocid. Mislio sam naravno na presude ICTY-a i ICJ-a. U zao čas! A što je s genocidom nad Hrvatima nakon 8. svibnja 1945.? Što je s Bleiburgom, Križnim putem…? Jedan intelektualni balvan proglasio je moju tvrdnju o srebreničkom genocidu čak ni manje ni više nego “veleizdajom”. Ma kakvo taj lik imao mišljenje, ono ne može pobiti pravnu činjenicu: jedine dvije presude za genocid donesene su u poratnoj Europi baš za događaje koji su se dogodili 11. srpnja 1995. godine, u Srebrenici. Bez presuda međunarodnih sudova nesumnjivo su i Hrvati bili žrtve komunističkog genocida nakon tzv. “oslobođenja” 1945. godine. Što je još najstrašnije, u tom genocidu protiv vlastitog naroda zdušno su sudjelovali hrvatski partizani. Štoviše, njihovi potomci su nakon više od 60 godine učinili sve da hrvatska tužba protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu pred Međunarodnim sudom u Haagu ne uspije. Dok je tomu tako, veleizdajnik sam ja! Ma, razumijem da neki nisu shvatili što sam htio reći o srebreničkoj tragediji, ali ne razumijem zašto bi im ja to morao objašnjavati kao npr: oprostite, ovo je bio izuzetak koji se više neće ponoviti! Tko ne shvaća kako ja pišem i ironiziram, neka čita Tomića, Dežulovića, Jelenu Lovrić, Juricu Pavičića i stotine drugih lijevih falangista.
No, idemo redom. Već ad acta predmet novinarke Karoline Vidović-Krišto reciklirali su Zrinka Korijan i Boris Dežulović. Zrinka u Jutarnjem, a Dežulović u jednom od brojnih ljevičarski portala na kojima zarađuje za kruh i mlijeko te nešto kavijara. I Zrinka i Dežulović ne vjeruju da postoji sud koji zbog satire i “ironičnog iskazivanja“ može donijeti presudu protiv ljubitelja duginih boja. Da sad ja ne recikliram svoj vlastiti predmet, samo jedno objašnjenje: tužba je bila podnesena jer je Zagreb-Pride na svojoj internetskoj stranici optužio novinarku da “laže i krade“. Prema tome, bacanje magle čitateljima kako je “Karolina Vidović-Krišto tužila udrugu (Zg-Pride) jer ju je nominirala u ironičnom tonu“ je prijesna laž! Stoga, lijepo molim i predlažem da prestanete, zbog jedne pravomoćne presude, šmrcati i cviliti te organizirati jalove konferencije za tisak s profesionalnim narikačama jer je “baba s kolačima davno prošla“.
Drugi primjer je Vlado Vurušić, relativno umjeren novinar Jutarnjeg, inače stručnjak za SSSR. Vlado je ušao u polemičke vode s Milanom Ivkošićem zbog njegovih stavova “da su se obje Jugoslavije održavale na teroru i bile tek preludij za ono što se dogodilo početkom 90-ih.“ Vlado se osjeća malo nelagodno i kaže: “No, moramo se zapitati kakvi smo mi to ljudi kad smo pod terorom i s ubojicama živjeli 80 godina i to, bez malicioznosti, poprilično dragovoljno?“ Dalje Vladeku nije sve jasno pa kaže: “Pitam Milana Ivkošića, kako je on uspio sa takovim stavom o Jugoslaviji preživjeti u njoj?“ E, moj Vlado! Čisti silogizam! Pitanje je malo suptilnije naravi: ne kako je Ivkošić, ja i milijun drugih uspjelo preživjeti u Jugi nego kako stotine tisuća drugih od Bleiburga do Vukovara nije uspjelo preživjeti dragu Jugu? A nisu umrli prirodnom smrću! To nije u komunizmu uspjelo oko 50 milijuna ljudi. To danas u Sjevernoj Koreji čeka stotine tisuća onih koji se trude da budu među onima koji će preživjeti. A koliki ne uspiju?! Oni su lajt-motiv te polemike. Stotine tisuća nevinih, nepodobnih, neprijateljski raspoloženih otišlo je na onaj svijet u SSSR-u, Jugoslaviji, Kini, Kubi, Albaniji, Angoli itd., i to ne svojom voljom. Oni koji su uspjeli preživjeti sad vode polemike koje sliče na “svetu vodicu“. Niti štete niti koriste! A zbog onih koji nisu uspjeli preživjeti vodi se između ostalog i proces Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj.
Treći slučaj pokušaja “farbanja“ naše novije povijesti dolazi od stručnog “malera“ Jelene Lovrić. Vjerujući u beskraj “gluposti“ Hrvata, ona nam, sva zabrinuta za mir u regionu, poručuje: “Vučić je imao hrabrosti za poruku mira“. Sinopsis za nastavak legendarnog filma “Tko to tamo peva.“ Pazite, Englezi predlažu rezoluciju o genocidu povodom 20. godišnjice masakra u Srebrenici. Pojma nemaju da bi Rusi mogli staviti veto na tekst rezolucije. Na “opće iznenađenje“, Rusi podmeću nježno rusku čizmu pod noge rezoluciji koja se jadna zaustavila na dnu stepenica East Rivera. Nakon što je Vučić, zvan “hrabrost“ preko Putina minirao osudu genocida u UN, pa čim je stigao putni nalog iz Londona, Englezi odmah poslali svog pulena u Srebrenicu da se pokloni žrtvama. Žrtvama, kojima je Vučić, odmah nakon pokolja, poručio: “ubijete li jednog Srbina, mi ćemo ubiti 100 Muslimana“. Ovakva formula odavno je već poznata, izašla je još iz Himlerovih usta. Iskreni i ponizni Vučić, po uputi iz Londona, otišao je u Srebrenicu i, umjesto da se čuo ritam nezaboravnog bratstva i jedinstva, ritam su počele udarati “fukare” – misli naša Jele. Fukare koje su došle oplakati oko 8000 ubijenih u tri dana. Piše naša premudra Jele: “Neki hrvatski mediji otvoreno prizivaju da se Vučiću nešto slično priredi i ovdje. Valjda kako bi se i Hrvatska pokazala kao država u kojoj fukara udara ritam.“ Lovrićka čak otvoreno izražava sumnju da će njen ljubimac Aca Vučić ikada biti Herbert Ernest Karl Frahm koji je kleknuo u varšavskom getu i tako simbolički zatražio oprost od Poljaka za nacističke zločine počinjene u Poljskoj. Staviti Willy Brandta (pravim imenom Herbert Ernest Karl Frahm) u isti kontekst s čovjekom koji s puškom paradira iznad opkoljenog Sarajeva samo je još jedan neokomunistički blef. Zna Jelena da se to u EU(ropskoj) RH ne može dogoditi. Nakon što se njen hrabri Vučić ovih dana obrušio na“ genocidnu“ Oluju, hrvatske fukare će obući svoje seljačke lajbeke i, kao u slučaju Ace Vulina, ljupko i pastoralno izraziti iskrenu nadu da izjava Premijera prijateljske nam zemlje neće pokvariti idilične odnose dviju država.
Cijeli tekst pročitajte
OVDJEZvonimir Hodak/dnevno.hr