U Zagrebu je u 92. godini umro gospar Pero Miladin

Dubrovački studenti često su svraćali kod gospara Miladina, no osim njih u ona teška olovna vremena u njegovome restoranu sakupljali su se ljudi poput Franje Tuđmana, braće Veselica, Vice Vukojević, Vlado Gotovac, Savka, Lovro pl. Matačić, Tereza Kesovija, Ruža Pospiš Baldani, cijeli zagrebački kulturni krug. ‘71. i 91 dolazili su mi isti’, govorio je gospar Pero kojemu su gosti, upravo zbog činjenice da su kod njega dolazili disidenti 71. godine nadjenuli nadimak ‘Pero Ustaša’.

Pero Miladin je sa 16 godina iz rodnih Konavala preselio u Sarajevo, gdje provodi cijelo vrijeme drugog svjetskog rata. 1945. godine mobiliziran je od strane partizana.

- Nisu tražili mene nego su tražili Pera Bronzana, ja sam malo bio zapisan u onu muslimansku policiju to je bilo kao ono domobranstvo. U travnju 1945. su me mobilizirali, pitaju što ste po nacionalnosti neki su bili muslimani neki srbi neki katolici, a ja sam reko Hrvat. Bilo me je strah jer sam po novinama čito kako su partizani ubili puno Konavljana, pa kad su pitali otkle sam reko sam im iz Dalmacije, pričao je Pero za medije, te objašnjava kako nije dugo ostao u partizanima jer je obolio.

Nakon bolesti radio je kao konobar 1947. na Pločama, pa na Lopudu, Cavtatu, sve dok ga u proljeće 1949. nisu opet zvali u vojsku. ‘Bio sam u Zagrebu 6. mjeseci to je bila posebna dodatna obuka za sve one koji su u ratu bili domobrani’, objašnjava Miladin.

Na koncu se skrasio u Zagrebu gdje s bratom, koji se vratio iz Njemačke, kupuje obiteljsku kuću u kojoj su zajedno 4. svibnja 1967. otvorili legendarni lokal, u kojem je gospar Pero Miladin radio sve do svoje smrti.

Ako se nešto u životu može nazvati mudrom spoznajom, onda je to da se davanjem dobrote nikada ne gubi. A kada se tako živi, a to se ne ističe, onda je riječ o dobru čovjeku. Baš je takav čovjek bio gospar Pero Miladin.