Vukovar, bez sumnje najtragičniji hrvatski grad, smrvljen 1991. u prah i pepeo, odavno je trebao postati
memento morii mjesto sjećanja s posebnim statusom zbog brojnih civilnih i vojnih žrtava srpskog genocida tijekom Domovinskog rata.
Zanimljivo je prisjetiti se da su Europljani 1991. posve mirno promatrali rušenje jednog baroknog grada u srednjoj Europi. No, mnogo europskih zemalja prošlo je istu sudbinu u povijesti.
Europska uljudba i civilizacijske norme po kojima bi se navodno trebao voditi civilizirani svijet, već su stoljećima tek vrsta humanističkog mita.
Povijest je uvijek potvrđivala strahovit rascjep između plemenitih ideja i krvave stvarnosti.
Pa zar nije i najslavnija 'Deklaracija o pravima čovjeka i građanina', pisana paralelno uz fijuk giljotine? Čitava europska povijest, povijest je pokolja.
Dok je inteligencija ispisivala traktate o ljudskim pravima, a crkva prizivala milosrđe prema bližnjemu i oprost neprijatelju, paljeni su gradovi i uništavane civilizacije.
Smatralo se kako je najstrašnije bilo 20. stoljeće, što je već danas vrlo upitno. Broj ratova, globalna porast siromaštva, monstruozni znanstveni eksperimenti na živim bićima, stvaranje umjetne hrane koja, dokazano, izaziva rak, terorizam i dekapitacije pred tv kamerama, a nadasve bespoštedna utrka za profitom koja je već veći dio svijeta pretvorila u siromašne kolonije, već su na početku obilježili 21. stoljeće kao jedno od najgorih u povijesti.
Što je tek bilo s prošlim?
Prisjetimo se da je mnogo vremena prošlo prije nego li su se Amerikanci i Rusi uključili u Drugi svjetski rat.
Mnogi su zaboravili da je Hitler Poljsku raskomadao zajedno sa Staljinom, s kojim će tek kasnije zaratiti u najvećoj povjesnoj invaziji na jednu zemlju, operaciji Barbarossa, kada je poslao čak tri milijuna vojnika na granice Rusije. Mislilo se da nakon 1945. novi rat, a pogotovo logori, nisu više mogući.
Doista? Mnogo desetljeća kasnije, isti ti Europljani i Amerikanci mirno su gledali kako padaju hrvatski gradovi, gori Sarajevo i Kosovo.
Štoviše, nizozemski časnici UN-a u Bosni i Hercegovini, koji su 11. srpnja 1995. prepustili pokolju u Srebrenici oko 7 800 uplašenih muslimanskih muškaraca i dječaka, kasnije su bili odlikovani za 'svoj rad'(?).
Nedavno su mnogi koji su trebali progovoriti šutjeli, dok je Izrael pojas Gaze pretvarao u biblijske ruševine. TV kamere su prikazale više nego zorno užasnutog palestinskog oca kako nosi okrvavljeno mrtvo tijelo vlastite kćeri, i ruševine u koje se više nema tko vratiti. Židovi, koji su čitavu povijest bili žrtve i doživjeli holokaust sa šest milijuna mrtvih, i sami su se pokazali nemilosrdnim krvnicima. Danas Ukrajina, baš poput Hrvatske, pokušava pobjeći iz čelične Putinove šake u EU, uz neprekidne žrtve koje se gomilaju iz sata u sat. Ishod je više nego jasan. Presudit će ekonomski, a ne humanistički interesi.
Istom naivnošću kojom je stoljećima ulazila u razne unije, ne bi li se spasila stranih vlasti, Hrvatska je neoprezno uletjela u EU, umjetno stvorenu tvorevinu koja je već pucala po svim šavovima, sa štrajkovima u Grčkoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Činjenica da je jedna Italija prije par godina (2011.) bila pred bankrotom, a svaki četvrti Španjolac nezaposlen, dovoljno govori koliko je EU bila 'sigurna'.
Ipak, na Trgu bana Jelačića i diljem zemlje slavio se ulazak u nesretnu EU, prepunu problema kao da je na pomolu spas zemlje. Naravno, položaj Hrvatske nije se nimalo promijenio na bolje. Zemlja nikada nije bila siromašnija. Sve su hrvatske vlade dale svoj obol uništavanju zemlje, i lijeve i desne, ali ih je Milanovićeva vlada sve nadmašila rušenjem onog osnovnog – rušenjem osnovnih radničkih prava i socijalne države.
Socijaldemokrati su doista široko otvorili vrata sveopćem uništenju, i sve dok bude važnija stranačka podobnost negoli ljudi sa znanjem i jakim ekonomskim programima, sve dok domaća diplomacija bude ropski sagibala glavu pred EU činovnicima, Hrvatska će biti na silaznoj putanji koja je već sada zastrašujuća. /Marina Tenžera/