Projektni dan učenika Dubrovačke privatne gimnazij
Po svojoj naravi privatna gimnazija, koja u nazivu ponosno nosi ime Dubrovačka – svake godine kroz projekte i vannastvne aktivnosti svojim učenicima približava osobite dubrovačke teme, njegujući ljubav prema našem zavičaju. Prva terenska nastave svake generacije stoga, provodi se pod geslom: “Dubrovnik- naš grad” i obuhvaća detaljno razgledavanje povijesne jezgre te upoznavanje s našim duhovnim i materijalnim naslijeđem.
Dvije su se godine učenici DPG-a bavili istraživanjem izumirućeg dubrovačkog govora. Konkretan rezultat toga projekta mali je školski rječnik s oko 350 riječi i izraza, te komparativnom analizom njihove upotrebe i nestajanja kroz tri naraštaja. I ovogodišnji projekt, sasvim je dubrovački, premda se radi o bolnoj temi iz ne tako davne prošlosti. Učenici su koristeći se znanstvenim radovima, knjigama, pisanim i video materijalima sa stručnih skupova, izravnim svjedočanstvima nasljednika žrtava istraživali što se dogodilo i tko je sve stradao na Daksi na kraju 2. svjetskog rata. Uvodnu riječ dao je voditelj projekta Tomislav Franušić, ravnatelj škole, dok su učenici Vito Mennea (1.a) i Maro Knežević (3.a) prezentirali tijek i ciljeve projekta.
Sažetak događaja u Dubrovniku i u Hrvatskoj za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata istražili su i prezentirali Mislav Arbulić (4.a) i Andrea Franušić (4.a). Žrtve na Daksi, njihove godine, zanimanja i obiteljsko stanje, poimenice su istražile i predstavile učenice Ana Karla Franić (1.a) i Marija Dabo (1.a). Učenice Tea Kljunak (1.a) i Ana Šikić (1.a) kroz esej su vrlo dirljivo i jasno izrazile razmišljanje njihovog naraštaja o ovakvim tragičnim događajima i čemu nas oni uče, kakve poruke sa sobom nose.
Na kraju su učenici Marko Prižmić (1.a ) i Ana Šikić (1.a) u ime svoje skupine i cijele škole položili svijeće na spomenik žtrvama ubijenim bez suda i prava na obranu, a učenici su u tišini hodočastili odavajući počast pokopanim žrtvama. Prepoznavana su među imenima mučki ubijenih i neke od svojih predaka ili njima poznatih naših sugrađana. Izvještaj s ovog dostojanstvenog i dirljivog događaja, tijekom kojeg je većina učenika po prvi put bila na Daksi, a neki od njih ni do danas ne znaju kakv se zločin protiv čovječnosti tamo dogodio, najbolje je završiti citatima iz onoga što je izgovoreno i što je učenicima preneseno.
Voditelj projekta povezao je rad na projektu s Rezolucijom 1481 skupštine Vijeća Europe u kojoj se jasno naglašava potreba jačanja svijesti o zločinima počinjenim za vrijeme totalitarnih komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi po završetku 2. svjetskog rata, s uvjerenjem kako je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti. Naglasio je kako je shodno navedenoj Rezoluciji projekt školskog, dakle odgojno-obrazovnog tipa, dakle nimalo politički usmjeren. Konačno, među našim učenicima, djelatnicima, sugrađanima žive nasljednici žrtava i izvršitelja zločina.
Djeca nisu niti mogu biti odgovorna za grijehe svojih roditlja. Gledajući istini u oči, poglavito onoj o kojoj se desetljećima nije smjelo ni “misliti”, a kamoli glasno pričati – učimo se vrijednostima tolerancije, opraštanja, isitnske demokracije i odgajamo da se nešto slično više nikada i nikome ne ponovi! Na kraju je naglasio kako osuđujući ovaj konkretan zločin, osuđujemo sve užasne zločine dvadesetog stoljeća koje su bili upereni protiv bilo koga od totalitarnih fašističkih i komunističkih sustava, sve do posljednjih zločina nad ljudima našega Grada i okolice u Domovinskom ratu.
Mislav i Andrea su u povijesnom pregledu krenuli od atentata u beogradskoj skupštini,. preko Banovine Hrvatske i ratne vladavine NDH ne izostavljajući strašne zločine počinjene od ustaške, četničke i fašističke strane, sve do ulaska partizanske vojske u Dubrovnik, olakšanja s kojim je dočekan kraj krvavog ratnog pira, ali koje je u našem Gradu kratko trajalo zbog noćnih prepada u obiteljske kuće mnogih uglednih dubrovačkih obitelji, koje su često bile krive samo zato je su bili pripadnici HSS, ili su sudjelovale u javnom životu Grada za vrijeme ustaške vladavine, bez da su počinili zločine i slično.
Da je i ako je netko među njima počinio kakvo zlo, trebalo je to dokazati pa onda pravedno osuditi. Međutim sve ove dobrostojeće Dubrovčane, intelektualce, svećenike, obiteljske ljude koji su voljeli ovaj Grad i ovaj narod progutala je noć. Vezani su , mučki pobijeni i bačeni u jame od strane “narodne” i “oslobodilačke” vlasti koja se trebala razlikovati od fašističkih zločinaca…Dodatnu strahotu donijela su gubljenja građanskih prava i dostojanstva njihovih obitelji kroz desetljeća socijalističke vladavine u Hrvatskoj i bivšoj SFRJ. Ana i Tea su na kraju u eseju naglasile kako je normalno da mladi ne razmišljaju o ovim temama, ukoliko ih netko ne potakne. Mnogi nisu ni slutili da se nešto ovakvo u našem Gradu uistinu dogodilo. Ipak, tvrde kako ih je ovo istraživanje još više usmjerilo u borbi za demokraciju, toleranciju, opraštanje, slobodu svijesti za svakoga čovjeka. Naučilo nas je da je užas mrziti nekoga i obilježavati ga zbog drugačijih uvjerenja.
Da imamo svi isto pravo na dostojanstven život i na pravedan odnos prema svakoj osobi od početka života do smrti. Izrazili su poštovanje prema ljudima koji su nam dokazali da voljeti svoju obitelj, dom i djedovinu jest vrlina za koju se isplati dati do kraja, te da ta ista vrlina ni u jednom segmetnu ne podrazumijeva mrziti drugoga i oduzimati mu prava i osnovno ljudsko dostojanstvo, upravo ono što je oduzeto žrtvama s Dakse i drugih mjesta masovnih komunstičkih egzekucija. Konačno ovaj nas je projekt naučio da se ne predajemo u borbi za bolje, ljepše i slobodnije hrvatsko sutra u kojem se ovakvi događaji više ne smiju ponoviti. Cvijeće smo položili s porukom: “Mi učenici Dubrovačke privatne gimnazije nismo vas zaboravili – molite za naše bolje i pravednije sutra bez ovakvih i sličnih tragedija.