Isto tako, svi oni koji znaju abecedu obavještajnog rada, danas, u miru, vide koliko nas košta izostanak obavještajnog djelovanja na strateškoj razini. Prevelike su to cijene za mladu državu i ekonomiju “na staklenim nogama”. Bez obavještajne komponente, nema pouzdane sigurnosne politike. A ona se ne gradi jeftinim denunciranjem ljudi iz tih struktura, u interesu jedne stranke i dnevne politike. Da se razumijemo. Rašković je samo kolateralna šteta u udaru na Karamarka, a udar dolazi iz srca obavještajno-sigurnosnog sustava, po nalogu tehničke vlade.
Ali i primjer u što se (gotovo redovito) pretvori obavještajno-sigurnosni sustav, kada se stavi u službu oligarhijske klike na vlasti. Postavit ću jedno, meni zanimljivo, pitanje. Otac Vesne i Zorana Pusića, Eugen Pusić bio je od 18. travnja 1941.godine pripadnik Domovinske vojske, od 12. Srpnja dočasnik u činu časničkog namjesnika, a od 30. rujna iste godine promaknut u časnički čin natporučnika. Dakle u Domovinskoj vojsci je služio od devetog, do zadnjeg dana postojanja NDH, kao dočasnik, časnik i vojni sudac. Poznato je da ga partizanske vlasti nisu dirale, da je u tim vremenima ne samo mirno živio, nego i ostvario zavidnu karijeru.
Njegova kćer, Vesna Pusić, navodi kako je kao domobranski časnik samo radio svoj posao i bio također ilegalac i pripadnik antifašističkog pokreta. Ne ulazeći u istinitost njenih tvrdnji, pozivam novinare istraživače, povjesničare da saznaju tko je i u kom svojstvu potpisao akt o rehabilitiranju Eugena Pusića, i povlačeći crtu u nazad, utvrdi stvarne razloge njegove rehabilitacije. Malo morgen!! No, vratimo se temi. Mlada hrvatska država, tek obranjena od brutalne unutarnje i vanjske agresije, nakon teške bolesti i smrti prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, pod utjecajem medija, nevladinog (izrazito protuhrvatskog) sektora (još uvijek pod „šinjelom Georgea Sorosa i ispostave MI6 u veleposlanstvu UK u Zagrebu) u usponu, i (što je bilo presudno) pod palicom državne tajnice u Vladi SAD Madeleine Albright, ali i spletom nekih drugih nesretnih okolnosti (prije svega u tada vladajućem HDZ-u), skreće na stranputicu, i do dan – danas ne uspijeva se vratiti na put autonomnog, suverenog vođenja države i naroda.
Neprincipijelna šesteročlana (Račanova) koalicija, frankenštajnovski „skrpljena“ je sa jednim jedinim ciljem, DEMONTIRATI suverenističku političku opciju, relativizirati krivnju za agresiju i stvoriti uvjete za „Novi balkanski politički savez“, zahvaljujući političkoj nezrelosti Hrvatskog naroda, povrijeđenim „veličinama“ koje je dr. Tuđman (stvarnost je pokazala) s pravom nazvao „stokom sitnog zuba“ i, gore navedeni vanjski čimbenici, na vlast dovode snage koje Republiku Hrvatsku nisu željele, niti su je (ikada) iskreno prihvatile svojom državom.
Nakon instaliranja takve vlasti, sve antihrvatske opcije su postale moguće. Počinje „era“ subverzije prema hrvatskom državnom (u)stroju. Sigurnosni sustav RH paraliziran je 2000.godine od strane protuhrvatske osovine Mesić – Račan, a nakon toga se pristupa njegovoj sustavnoj disoluciji. Sigurnosna politika, (majka svih politika), koja determinira vanjsku, unutarnju, javnu, ekonomsku i sve druge aspekte sigurnosti, omogućuje preduvjete za kreiranje autonomne vanjske i unutarnje politike, ekonomske neovisnosti, obranu teritorijalnog integriteta i sveukupnost interesa jednog političkog naroda i države, ne postoji od 2002. a ne provodi se od 2000.godine. Sve antihrvatske snage „dobivaju krila“, iz rupa i rupetina se izvlače „spavači“ i „ostavljene snage“ koje su se primirile nakon gubitka vlasti komunističke partije 1990. Nastupa proces „detuđmanizacije“, neviđeni progon domoljubnih kadrova iz vojske, policije, državnih i javnih službi.
DORH se privatizira i do danas djeluje kao egzekutor stranačkih odluka SDP-a. Sigurnosno-obavještajni sustav se spušta na najnižu razinu. Hipertrofira doušnička mreža, zloporaba tehničkih mogućnosti praćenja i prisluškivanja u svrhe diskreditiranja političkih protivnika, dok istodobno atrofiraju strateške razine sigurnosno-obavještajnog sustava. Svaka zemlja koja želi preživjeti na međunarodnoj pozornici, mora definirati i objaviti vitalne interese, pokazati koliko joj je do njih stalo, ako su legalni, ili bar legitimni i, ako ih dosta želi ih realizirati. Ulaskom u NATO i EU, ako ne kao dominantne, a ono vrlo visoko rangirane, javljaju se i dimenzije vjerodostojnosti, te partnerske pouzdanosti. To se ne može bez upornog, permanentnog dograđivanja i prilagodbe sigurnosne doktrine.
Ona mora biti živi organizam, a mi smo je prije 15 godina ubili i raspada se nepokopana pred očima svih nas. Svaki subjekt međunarodnog prava, u međunarodnim odnosima, bavi se obavještajnim radom i kontraobavještajnom zaštitom. Čak i oni koji nisu subjekti međunarodnog prava. Normalno bi bilo da i mi, kao i svi ostale imamo svoje agenture, nenormalno je to što mi nemamo. Sigurnosna doktrina je najvažnije, najsveobuhvatnije, najmultidisciplinarnije, učenje (nauk) o svim aspektima života jednog naroda i države, te njihovih probitaka. U nas je ta struktura razorena, a najniža razina (bakterije) ostataka tih struktura, razgrađuje ruševine.
Čemu se onda čudimo. Proučite javno Izvješće SOA-e i usporedite u čemu se navodi u tom izvješću podudaraju sa stvarnim događajima koji su uslijedili nakon njegova objavljivanja. Analizirajte kako je to izvješće komentirano od medija i “stručne javnosti”. Republika Hrvatska je možda jedina država na svijetu koja na čelu sigurnosno-obavještajnog, a u najužoj vezi s njim, vanjskopolitičkog i obrambenog podsustava ima diletante, blefere, ljude bez nacionalnog, moralnog i stručnog identiteta. Sigurnosni sustav na najvišoj razini vode ljudi koji su “umreženi” u vanjske agenture, umjesto da su “izolirani” od njih.
Vanjsku politiku vodi osoba koja “ne razumije” što su državni interesi, koja je ne “umrežena” nego davno “usisana”, zavrbovana od strane obavještajno-sigurnosnih struktura, drugih, jačih država. Pri tome nije lojalna interesima države čije interese bi trebala zastupati, i to već 30 godina javno očituje. Obranu nam vodi osoba koja nema ni stručnog, ni moralnog, ni bilo kakvog drugog integriteta. Jednostavno, razinu na kojoj on funkcionira nije moguće opisati, zbog toga što se funkcija ministra obrane ne može do te mjere simplificirati.
Da je bar znao izabrati suradnike. Bitno je da su oni nazivlje uskladili sa “NATO” nazivljem, a to što ne znaju ni što to znači, nema veze. Istina, postoji “modus operandi” za svaku situaciju. U ovom stanju „općeg rasula“, beznađa, kaosa, i indolentnosti vlasti (koja je na granici veleizdaje) u odnosu na vanjske i unutarnje „izazove“ (kako se to „korektnim“ političkim rječnikom kaže) koji „udaraju“ u temelje države, kada su svi pokazatelji vezani za ekonomsku politiku i gospodarstvo u „slobodnom padu“, Republika Hrvatska je postala „lak plijen“ (kuća udovička), za sve protuhrvatske interese i činidbe.
Od kada je Milanović, (u travnju o.g.) sazvao sastanak Ureda za nacionalnu sigurnost, zbog “usuglašavanja smjernica sigurnosnim službama za tekuću godini, bilo je jasno da sigurnosni sustav glavinja. Kada je izostala reakcija Predsjednice, odnosno njenog savjetnika za nacionalnu sigurnost, bilo je jasno da ni on nije shvatio svu dubinu problema. Naime “smjernice” su trebale biti upućene sigurnosnom “aparatu”, najmanje dva mjeseca prije prihvaćanja proračuna za 2015.godinu na Vladi. Dakle, sredinom prošle godine.
Ovako, sigurnosni aparat će cijelu 2015. godinu “glavinjati” bez cilja, bez plana djelovanja, (osim tekućih poslova i poslova “održavanja hladnog pogona”). Činjenica da saborski Odbor za nacionalnu sigurnost nije reagirao prilikom usvajanja proračuna za 2015., niti prilikom sazivanja sastanka”Ureda za nacionalnu sigurnost” u travnju tekuće proračunske godine, govori i o njihovoj indolentnosti i neradu. Nereagiranje ureda Predsjednice na neodrživo stanje u sigurnosnom sustavu u slijedećih nekoliko mjeseci, upućuje na to da njen savjetnik ne razumije resor u kojemu “savjetuje” Predsjednicu. Diletantsko, bezobrazno prizemno i površno, javno objavljeno, Izvješće SOA-e, samo je potvrdilo sve ove pretpostavke. Politički pamflet u službi dnevne politike.
Puno sam već lamentirao o tome. I na žalost. bio u pravu. Hrvatska je sputana korupcijom, lobijima i interesima, partitokrativnim upravljanjem represivnim aparatom i javnim službama, nesposobnim “uvaženim” stručnjacima za ovo i ono, prodavačima magle. Od 2000.godine RH nema definiranu i konsenzualno prihvaćenu “Sigurnosnu Politiku”. Sigurnosni sustav erodira, urušio se, njegovi ostaci se bave dilanjem klasificiranih dokumenata, trguju pikanterijama iz “zanimljivih” biografija, izvršna vlast od njih traži da se bave poslovima na najnižoj razini, uhođenjem, prisluškivanjem političkih protivnika i drugih “nepoćudnih” osoba, sa ciljem prikupljanja podataka radi eliminacije protivnika. U zadnje vrijeme i za neke, još prizemnije (ili podzemnije) poslove. Predsjednica je imenovala i svoj glasoviti Savjet za domovinsku sigurnost. Bolje bi bilo da je napravila “muzej voštanih figura”! Još riječ nisu progovorili o stanju domovinske sigurnosti ,a i slijepac vidi što se događa.
Dodamo li tome stanje u DORH-u, Vojnoobavještajnoj agenciji (gdje polupismeni ministar bez obrazloženja, preko medija smjenjuje čelnog čovjeka), pravosuđu, policiji. Da, Republika Hrvatska je sigurnosno nepokrivena, slijedi val subverzivnih djelovanja koji je logična posljedica produbljivanja sukoba dva duboko antagonizirana politička tabora i konglomerata različitih interesa unutar svakog od njih i između njih. Moja malenkost vrišti o tome svaki dan. No, tko će u ovoj kakafoniji i ludilu čuti glas vapijućega u pustinji.
Sada je trenutak. Treba nam „jaki“ pojedinac koji može izravno razgovarati s nekim dužnosnikom SAD na razini na kojoj se donose odluke. Kao što sam započeo ovaj pasus, postoji „modus operandi“! Za sada, na vanjskopolitičkom području sigurnosne politike, jedina koja nešto radi je Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović.
No, ne prati ju savjetnički tim. Posebna praznina se vidi u području sigurnosne politike, fokusirane na unutarnja pitanja i susjedstvo. „Curenje informacija“, obavještajno sigurnosno podzemlje, „podsustavi unutar sustava“, dvostruke ili višestruke linije zapovijedanja i utjecaja, samo su nusprodukti („gljivice“ koje parazitiraju na ostacima sustava). Najnoviji slučaj, „slučaj Rašković“, samo potvrđuje da smo dosegli dno, da je „rat“ političkim sredstvima poprimio puno ozbiljnije razmjere, ciljevi su radikalizirani, te (kao i u svim drugim ratovima) sva sredstva dopuštena. Quo Vadis. Croatia?
/Ilija Vincetić, kamenjar/