U tišini zrelog ljeta, 14.kolovoza ove godine umro je u Zagrebu Miroslav Mađer, jedan od zadnjih velikana slavonske ravnice. Pjesnik kojeg je odredila mutna Sava, bogatstvo široke ravnice ali i prerana smrt njegova brata Slavka, također vrhunskog pjesnika. Otišao je g. Miroslav “u ljetne večeri kad mreže mog djeda postaju srebrne”. A glavni hrvatski mediji na to, nisu se ni osvrnuli.
Za njim je ostala STVAR – ono nešto zbog čega poezija i postoji, zbog čega duša zadrhti kad ostane sama sa sobom pred tajnom. Evo te pjesme:
U sivoj boji vremena
ima jedna stvar,
u kiši, u vjetru, u sjenama
ima jedna stvar u sivoj boji vremena.
Ne znam joj imena
Čežnja, “strah i drhtanje” – filozofu trebaju tone knjiga da odgonetne tajnu i na kraju shvati da je rekao NIŠTA – pjesnik u par riječi obuhvati SVE. I zato “ako je umro pjesnik – ako ga zaista nema, zvijezde su u pitanju” – apokalipsa je pred vratima, Miroslav Mađer je to znao.
‘Poezija nije IN, došla su druga vremena, jer prava pjesma ima karizmu molitve. To nije samo u vjerskom smislu (iako dubinski jest), već mora u sebi imati humanizam, ljudskost i ljepotu jezika’. Tako je on govorio.
‘Bojim se da je došlo vrijeme količine, a ne kakvoće. Došlo je vrijeme afirmiranja negativnog. … Na svim područjima, ne samo književnosti”. Ili “Od početka sam vjerovao kako će pjesma ispasti dobra ako je pisana na dobrom, čistom materinskom jeziku.” “Prihvaćam poetsko izražavanje novijih naraštaja, ali mi strašno smeta vulgarnost. Ne mogu podnijeti psovku u stihu” – “U zabludi su svi oni koji gledaju na nas “ognjištare” kao nacionaliste. Ne mogu se odreći svoje obitelji. Moja obitelj je moja zemlja. Moja obitelj je moj životni kraj. Držim se one stare poslovice: Tko ne voli svoje, taj ne voli ni tuđe”, govorio je Mađer.
Taj tihi, samozatajni profesor koji je u sebi objednio i svog brata Slavka pod pjesničkim imenom Miroslav Slavko Mađer, svom zavičaju je poklonio i jednu od najljepših lako – glazbenih pjesama “Pjevat će Slavonija”, koju je uglazbio autor “Zeke i potočića”, Osječanin Branko Mihaljević, a koja je punu afirmaciju dobila na Požeškom festivalu u izvedbi neponovljivog Vice Vukova.
Ako je pjesnik umro, onda je i sve drugo mrtvo – velika je opomena ovog velikog čovjeka našem naraštaju koji za obljetnicu smrti npr. čak jednog A.B. Šimića , pri Ministarstvu kulture jedva izdvaja 2 -3 000 kuna, dok jedan Frljić dobiva nesnosne količine za vulgarnost i sramotu, što je skandal nad skandalima, dno dna naše “europejštine”, ali vrijeme će pokazati. Mediji, zašto ste ga prešutjeli, jel’ zato što je bio Hrvat ili zato što je pjesnik?
Jedan Pupovac koji je u svojim dvadestima pisao pjesmuljke i žestio se nad gornjo-gradskim gospođama jer, kao, pričaju uz kavu “kranzen – deutsch”, a sad je čak i sina poslao u Berlin, izvukao je iz ove zemlje koja još uvijek priča i piše hrvatski, u par godina, 37 milijuna eura “za svoju stvar”, (tako je nedavno na jednoj EU- konferenciji izvijestila naša “ministarka” V.Pusić – vidi članak u 7Dnevno od o. petka). Taj i takav Pupovac (pa zar nije još Jesenjin pjevao “da nisam pjesnik bio bih lopuža i tat”) koji svoju neiživljenu “pjesničku bol” prekriva političkom moći, ne može sa svim svojim jatacima isisati bogatstvo duše ovog naroda i njegovog materinskog jezika.
Šume rijeke i kobile mene su zarobile u ljetne večeri kad mreže mog djeda postaju srebrne lovac mirisa uđe, a ja ga ne prepoznajem…. možemo se unedogled tako igrati tim nevjerojatnim pjesničkim slikama – dok ” leži grad na zelenim krovovima zemlje” – Miroslav Slavko Mađer – moj brat, moj brat i ja. Ne mogu sad ne spomenuti još jednu slavonsku veličinu, sam vrh vrhova naše književnosti, ako ga, na žalost, povijest ne proždre, a to je Stanko Andrić – novi naš vitez slavonske ravni.
Kozarac, Cesarić, Tadijanović, Miroslav Slavko Mađer i Stanko Andrić, to su izdanci našeg ‘genius loci’, to je naša “Slavonija u šest požara” i za budućnost dosta – sve stvari su nevažne prema pjesniku koji ostaje i svijetli zasvagda -u sivoj boji vremena.