Ivan Meštrović, politički jugoslaven, zapisao je brojne susrete i sjećanja sa istaknutim dužnosnicima i svjetski poznatim ljudima svoga vremena. On sam tvrdi da je događaje zapisivao odmah nakon što su se dogodili, bez namjere da kasnije budu objavljeni. Je li to istina ili nije, i koliko je sve to autentično, teško je i danas reći. S obzirom na njegovu sklonost Jugoslaviji, nesklonost ustašama, s obzirom da je čak bio i zatvoren od strane NDH, i da je njemačku vojnu prisutnost smatrao okupacijom, te uvjeren da je trebao biti likvidiran najprije od Talijana, a zatim od NDH, zanimljivo je vidjeti kada iz te pozicije govori stvari koje idu ustašama u prilog. To je posebno zanimljivo gledajući iz perspektive današnjih rasprava i mitova koji se više od 70 godina nakon raspada NDH i dalje ponavljaju. Citati su iz knjige Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje“, 3.izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1993. Ma koliko Meštrović u nekim segmentima djelovao nepouzdano, njegova sjećanja ipak treba uzeti u obzir. Ovdje donosim nekoliko isječaka koji ruše mitove o ustašama kao fašistima ili nacistima. Zapravo, iz ovih citata, i iz ostatka knjige, može se naslutiti koji kaos je vladao prilikom osnutka NDH, i kakvih je sve zločina bilo na svim stranama, pa i na hrvatskoj strani. Podsjećam i da su u to vrijeme komunisti („osnivači“ partizana) bili u savezu sa Hitlerom. MEŠTROVIĆ I MINISTAR U VLADI NDH MILE BUDAK Dr. Mile Budak Dr. Mile Budak „Došao mi je sutradan prijatelj Jozo Kljaković, ispričavši mi Milinu [Mile Budak, op.] poruku, koji je saznao šta fašisti spremaju, pa da me zaklinje da odmah s njime dođem u Zagreb (…)“ (str.279) U Zagrebu se Meštrović sastao sa Budakom, koji je rekao: „Znadem da se Vi ne slažete s ovim što smo uradili, ali se nije moglo drugo. Ja sam Vas pozvao da Vam spasim glavu od fašista jer i Vi ste moju spašavali (…)“ (str.279) Nakon toga Meštrović bilježi kako je odbio sve ponude da radi u kulturi slobodno i neovisno o režimu i politici NDH, i zatim otvoreno rekao Mili Budaku da su ustaše na krivom putu, i da su oni „talijanska i njemačka igračka“: M.B. „Pa ne ćete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“ I.M. „To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može ispasti tako. Već taj oblik talijanske okupacije Dalmacije.“ M.B. „To je istina, ali kad je takva situacija. Vidite li kolika su snaga Nijemci, sve pokose gdje stignu, i kosit će dalje, a nas tretiraju kao da smo talijanska sfera. Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija, koliko i Vas“ – pritom je rekao da on ne zna kolike će biti žrtve u Dalmaciji. – „To će Poglavnik više znati, ili slutiti, jer on je s Mussoliniem paktirao. Sve što sam čuo od njega, jest to, da se Duce prijetio, milu li mu ma…, a da nisu Švabe iza njega, bacili bi mi njega s ovo malo što imamo u more.“ (str.279) Nedugo nakon toga susreli su se Budak i Meštrović opet. I tada su, među ostalim, opet dotakli politiku: „Pripovijedao mi je kako je i Pavelić ljut zbog prevelikih Mussolinievih zahtjeva, koje, ako ne prihvati, da se Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca.“ M.B. „Bojim se, da će morati sve prihvatiti, jer što može uraditi?“ I.M. „Neka ne da, ili neka se ubije“. (…) „Zatim mi je počeo spuštenim glasom govoriti kako je on samo zato da postoji i da se održi N.D.H., po pomogli tomu Nijemci, Englezi, ili sam crni vrag.“: M.B. „Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude Komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna.“ (str.280,281) Dakle ne samo da je Budak, Pavelićev ministar, radio vrlo jasnu razliku između ustaša, NDH i fašista, nego su tu razliku očito vidjeli i drugi ljudi toga vremena. Na žalost, obistinila mu se ona želja da im pomogne bilo tko, pa i sam crni vrag… Jer vrag uvijek dolazi po svoje. IVAN MEŠTROVIĆ I PUKOVNIK TOMISLAV SERTIĆ 185px-Tomislav_Sertić Tomislav Sertić Tomislav Sertić je još jedan od Pavelićevih suradnika. Zanimljivo, Meštrović se prisjeća da je Sertić rekao ovo: T.S.: „Mi nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi [misli na Meštrovića, op.], a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo. Za taj cilj bi se udružili i sa samim vragom. Zato nam se nemojte zakopčavati, nego nam recite svoje mišljenje; ma kakvo ono bilo, mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje, da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami.“ (str.284) I.M.: „(…) Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi.“ T.S.: „To i mi osjećamo (…)“ Nakon ovoga Meštrović iznosi svoju viziju po kojoj se Hrvatima crno piše, bez obzira tko pobijedio. Kasnije se Sertić jada kako će ih okupacija Dalmacije stajati glave, a ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Isto tako je Pavelićev suradnik negativan i prema progonu pravoslavaca. (str.284,285) Međutim ovdje treba spomenuti i kako su početni progoni pravoslavaca kao i Srba, i općenito kaos nakon proglašenja NDH i dolaska Nijemaca i Talijana, relativno brzo smanjeni ili nestali, i kako su komunizam i njegova vojska – partizani – ubrzo postali glavni neprijatelji zajedno s Dražinim četnicima. Na žalost, baš nitko ne spominje progon samih Hrvata, koje su protuhrvatski nahuškani Srbi poduzimali i time doprinosili širenju sukoba. Meštrović u tome vidi interes okupatora za kojeg tvrdi da gura Srbe na Hrvate i Hrvate na Srbe. IVAN MEŠTROVIĆ I NEPOZNATI USTAŠKI ČASNIK O PAVELIĆU I TALIJANIMA Tijekom Meštrovićevog boravka u zatvoru, prisjeća se da je bio zatvoren i neki ustaški časnik. Bilježi kako mu je ovaj govorio da nije ni antisemit, ni pristalica njemačke rasističke teorije. Ispričao mu je kako je od početka u ustašama, koliko je radio oko ustanka, i kako je zapravo došlo do sukoba Srba i Hrvata u Lici, kako su Srbi popalili hrvatska sela, poklali cijele obitelji i ostavili leševe razbacane uokolo, i kakva je odmazda uslijedila. No zanimljiv dio događa se upravo kada Talijani ulaze u priču: „(…) kad najednom dođoše [u Gospić, op.] Talijani da odnesu žito. Ja sam to uskratio, jer da je naše i da ga mi spremamo za sebe. Ovi su otišli, ali kad sutradan dođe ih čitava satnija s nekim pukovnikom na čelu (…) Ja postrojim moju četicu s puškama i viknem Talijanima da odlaze, inače da ćemo ih sve pobiti i, dok imamo puške, da ne ćemo dopustiti da i jedno kilo žita uzmu. Talijani su podvili rep i otišli. Kroz koji dan sam bio pozvan da dođem u Zagreb k Poglavniku. Pavelić mi je rekao da je dobio oštar protest od talijanskog generala, jer da smo mi u Gospiću uperili puške na talijanske vojnike, te da traži da se zapovjednik strogo kazni. Poglavniku sam ispričao što se je i zašto desilo, a on mi je sa smiješkom uzvratio: Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici, bar za sada… Meni je žao, ali ću te morati premjestiti. Premjestili su me u Karlovac.“ Dalje nastavlja kako je kraj Karlovca bio logor na otvorenom, u kojem je bilo 70-ak žena, navodno supruga ili sestara četnika. Kad je saznao da u Karlovac na dopust dolazi stotinjak ustaša i da se neki od njih spremaju na seksualno zlostavljanje žena, zajendo sa svojim vojnicima je uništio dio ograde i pustio žene neka bježe. Zbog uništavanja ograde logora i puštanja zatvorenika mimo zapovijedi će biti strijeljan, ili oslobođen, ovisno o sudcima. Meštroviću nije bio poznat taj ishod. (str.304,305) MEŠTROVIĆ I JOSO RUKAVINA Prisjeća se Meštrović i ustaškog dužnosnika Jose Rukavine: „(…) sva ova sramota da nam i Nijemci prigovaraju. Eto, to je moje mišljenje. Ima već dva mjeseca što sam htio to reći i Poglavniku, nu ja ne mogu do njega, nego samo Dido [Kvaternik, op.], a ja kao podređeni samo do njega, pa on radi što ga volja. Pitam se, kuda ćemo dalje i dokle ćemo doći ovako. I mene su pod Aleksandrom prebijali i zabijali mi čavle pod nokte. Zbacili smo to sa sebe i vraćali milo za drago, al treba i prestati. Znadem ja da Vi ne odobravate ovo, što smo uradili, al svejedno, niste u srcu izdajica svog naroda. Mi smo ovo napravili i sve ćemo činiti da održimo Nezavisnu Hrvatsku, ili izginuti do posljednjega. Ljuti ste zbog Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, al kad nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.“ (str.311) IVAN MEŠTROVIĆ I EDMUND VESSENMAYER Ne treba trošiti riječi na objašnjavanje tko je Vessenmayer. Meštrović je s njim imao također zanimljiv razgovor, u kojem Vessenmayer objašnjava da je Hitler svjestan da je Meštrović ideološki protivnik, ali se svejedno divi njegovoj umjetnosti. No posebno je zanimljivo vidjeti pogled jednog od najbližih Hitlerovih suradnika na talijansku okupaciju Dalmacije: „Vi ste Hrvati ljuti na nj [Pavelića, op.] zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići budete li slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.“ (str.314) SUSRET MEŠTROVIĆA I POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA mestroNakon Meštrovićevog boravka u zatvoru, Pavelić mu se ispričao. Objasnio mu je da je Meštrovićev prijatelj Kljaković na sve strane pričao kako Meštrović oštro osuđuje ovo ili ono, a k tome su i Nijemci uhvatili šifrirani brzojav španjolskog poslanika u NDH, vezan za planove da Meštrović pobjegne u Španjolsku. Nakon toga slijedi zanimljiv dijalog: A.P. „Ja vas razumijem da ste i kao Hrvat i kao Dalmatinac bijesan i žalostan zbog Dalmacije, ali što sam mogao, kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more. (…) Kad je Mussoliniu izgledalo da se može sporazumjeti sa Srbima, bacio bi me na beton, u samicu. Gonili su me u lancima preko ulica u Napulju i Milanu, a kad mu se činilo da Aleksandar ne će popustiti, stavili bi me u luksuzan stan i tretirali kao gospodina. Dalje Meštrović piše o Paveliću: „Pričao mi je zatim kako mu je Mussolini prijetio, ako ne pristane na pripojenje Dalmacije Italiji i na talijanskog princa za kralja Hrvatske, da će je on podijeliti s Mađarskom. Pritom me je pitao što je mogao uraditi, pogotovo kad je Hitler cijelo naše područje priznao kao talijansku sferu.“ Na to mu Meštrović odgovara: I.M. „Ja ne znam, ali niste trebali pristati…“ A.P. „Znadem, jer ste Mili [Budaku, op.] kazali da sam se prije trebao ubiti. Al to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnije stvari. Bolja je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.“ I.M. „Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“ A.P. „Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. (…)“ (str. 321) Ubrzo je uslijedio i drugi susret Meštrovića i Pavelića, a ukoliko su Meštrovićevi zapisi točni, jedan detalj nam otkriva kako Poglavnik zapravo nije samostalno diktatorski upravljao državom kako se to smatralo, nego su postojali oni koji su mogli odlučivati umjesto njega: „Sjedili smo uz njegov pisaći stol u ovom razgovoru, dok ne upade jedan časnik i pristupi k Paveliću, bez pozdrava, a mene samo ispod oka pogleda, te metnu jedan list na stol pred njega, s riječima da to potpiše. Pavelić je uzeo papir, na kojem je bilo ispisano nekoliko imena i, okrenuvši se časniku, upitao: – Pa zar odmah? – Da, moraš odmah – uzvrati ovaj. – Pa nije osam ljudi osam ovnova. Ostavimo ovo do sutra, pa će se vidjeti – govorio je Pavelić, otegnuto i polako. – Nema razloga da se odgađa – odgovorio je oštro časnik. To je zaključak Glavnog ustaškog stana i Ti treba da ga odmah potpišeš – uzvrati, podmećući mu papir. Pavelić je uzeo pero i potpisao, a časnik je smotao i turio u džep, te izišao oštrim korakom. – Evo kako mi ide – reče mi Pavelić, ali nisam razumio da li se to odnosilo na njegov nepotpun autoritet ili na to što je potpisao osam smrtnih osuda.“ (str.322) ZA KRAJ, VIŠNJA PAVELIĆ U 2015. Višnja Pavelić sa sestromNekoliko mjeseci prije svoje smrti, Višnja Pavelić, kćer Ante Pavelića, u Madridu je dala intervju Hrvatskom tjedniku. Iako je, u 2015., već potkraj svog života, mogla reći što god je htjela, rekla je baš ovo: HT: „To su bile tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na vašu obitelj?“ V.P.: „Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo o bombardiranjima, ali ne o fašizmu. HT: „Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…“ V.P.: „To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio tog pokreta.“ ZAKLJUČAK Obično se kao argument za fašizam koristi savez s Njemačkom, ili talijanska okupacija Dalmacije, suradnja Pavelića s Mussolinijem itd. Međutim, kako i zdrav razum nalaže, nisu samo fašisti, ili samo nacisti, ili samo komunisti sposobni počiniti zločine. Nema sumnje da su vlasti NDH odgovorne za zločine. Ono oko čega postoji sumnja su okolnosti tih zločina, brojnost tih zločina, i ideološka pozadina. Uporno se pokušava zločine pripisati fašizmu. Međutim za ustaški pokret Ante Pavelića nije baš jednostavno dokazati da je u ideološkom smislu fašistički. Fašizam uključuje cijeli filozofski sustav i svjetonazor koji kod Pavelića i ustaša uglavnom nije postojao. Nije svaki čovjek koji čini neki zločin fašist ili totalitarist. M.B. PRETHODNI ČLANAK: Ustaštvo i sotonizam: ima li razlike? (Kamenjar.com)
Pročitajte više na http://kamenjar.com/ustase-su-se-distancirale-od-fasizma-sjecanja-ivana-mestrovica/, Kamenjar
Je li to istina ili nije, i koliko je sve to autentično, teško je i danas reći. S obzirom na njegovu sklonost Jugoslaviji, nesklonost ustašama, s obzirom da je čak bio i zatvoren od strane NDH, i da je njemačku vojnu prisutnost smatrao okupacijom, te uvjeren da je trebao biti likvidiran najprije od Talijana, a zatim od NDH, zanimljivo je vidjeti kada iz te pozicije govori stvari koje idu ustašama u prilog.
To je posebno zanimljivo gledajući iz perspektive današnjih rasprava i mitova koji se više od 70 godina nakon raspada NDH i dalje ponavljaju.
Citati su iz knjige Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje“, 3.izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1993. Ma koliko Meštrović u nekim segmentima djelovao nepouzdano, njegova sjećanja ipak treba uzeti u obzir. Ovdje donosim nekoliko isječaka koji ruše mitove o ustašama kao fašistima ili nacistima.
Zapravo, iz ovih citata, i iz ostatka knjige, može se naslutiti koji kaos je vladao prilikom osnutka NDH, i kakvih je sve zločina bilo na svim stranama, pa i na hrvatskoj strani. Podsjećam i da su u to vrijeme komunisti („osnivači“ partizana) bili u savezu sa Hitlerom.
MEŠTROVIĆ I MINISTAR U VLADI NDH MILE BUDAK „Došao mi je sutradan prijatelj Jozo Kljaković, ispričavši mi Milinu [Mile Budak, op.] poruku, koji je saznao šta fašisti spremaju, pa da me zaklinje da odmah s njime dođem u Zagreb (…)“ (str.279)
U Zagrebu se Meštrović sastao sa Budakom, koji je rekao: „Znadem da se Vi ne slažete s ovim što smo uradili, ali se nije moglo drugo. Ja sam Vas pozvao da Vam spasim glavu od fašista jer i Vi ste moju spašavali (…)“ (str.279)
Nakon toga Meštrović bilježi kako je odbio sve ponude da radi u kulturi slobodno i neovisno o režimu i politici NDH, i zatim otvoreno rekao Mili Budaku da su ustaše na krivom putu, i da su oni „talijanska i njemačka igračka“:
M.B. „Pa ne ćete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“
I.M. „To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može ispasti tako. Već taj oblik talijanske okupacije Dalmacije.“
M.B. „To je istina, ali kad je takva situacija. Vidite li kolika su snaga Nijemci, sve pokose gdje stignu, i kosit će dalje, a nas tretiraju kao da smo talijanska sfera. Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija, koliko i Vas“ – pritom je rekao da on ne zna kolike će biti žrtve u Dalmaciji.
„To će Poglavnik više znati, ili slutiti, jer on je s Mussoliniem paktirao. Sve što sam čuo od njega, jest to, da se Duce prijetio, milu li mu ma…, a da nisu Švabe iza njega, bacili bi mi njega s ovo malo što imamo u more.“ (str.279)
Nedugo nakon toga susreli su se Budak i Meštrović opet. I tada su, među ostalim, opet dotakli politiku: „Pripovijedao mi je kako je i Pavelić ljut zbog prevelikih Mussolinievih zahtjeva, koje, ako ne prihvati, da se Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca.“
M.B. „Bojim se, da će morati sve prihvatiti, jer što može uraditi?“
I.M. „Neka ne da, ili neka se ubije“. (…) „Zatim mi je počeo spuštenim glasom govoriti kako je on samo zato da postoji i da se održi N.D.H., po pomogli tomu Nijemci, Englezi, ili sam crni vrag.“
M.B. „Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude Komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna.“ (str.280,281)
Dakle ne samo da je Budak, Pavelićev ministar, radio vrlo jasnu razliku između ustaša, NDH i fašista, nego su tu razliku očito vidjeli i drugi ljudi toga vremena.
Na žalost, obistinila mu se ona želja da im pomogne bilo tko, pa i sam crni vrag… Jer vrag uvijek dolazi po svoje.
IVAN MEŠTROVIĆ I PUKOVNIK TOMISLAV SERTIĆ Tomislav Sertić je još jedan od Pavelićevih suradnika. Zanimljivo, Meštrović se prisjeća da je Sertić rekao ovo:
T.S.: „Mi nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi [misli na Meštrovića, op.], a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo. Za taj cilj bi se udružili i sa samim vragom. Zato nam se nemojte zakopčavati, nego nam recite svoje mišljenje; ma kakvo ono bilo, mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje, da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami.“ (str.284)
I.M.: „(…) Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi.“
T.S.: „To i mi osjećamo (…)“ Nakon ovoga Meštrović iznosi svoju viziju po kojoj se Hrvatima crno piše, bez obzira tko pobijedio. Kasnije se Sertić jada kako će ih okupacija Dalmacije stajati glave, a ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Isto tako je Pavelićev suradnik negativan i prema progonu pravoslavaca. (str.284,285)
Međutim ovdje treba spomenuti i kako su početni progoni pravoslavaca kao i Srba, i općenito kaos nakon proglašenja NDH i dolaska Nijemaca i Talijana, relativno brzo smanjeni ili nestali, i kako su komunizam i njegova vojska – partizani – ubrzo postali glavni neprijatelji zajedno s Dražinim četnicima. Na žalost, baš nitko ne spominje progon samih Hrvata, koje su protuhrvatski nahuškani Srbi poduzimali i time doprinosili širenju sukoba. Meštrović u tome vidi interes okupatora za kojeg tvrdi da gura Srbe na Hrvate i Hrvate na Srbe.
IVAN MEŠTROVIĆ I NEPOZNATI USTAŠKI ČASNIK O PAVELIĆU I TALIJANIMA Tijekom Meštrovićevog boravka u zatvoru, prisjeća se da je bio zatvoren i neki ustaški časnik. Bilježi kako mu je ovaj govorio da nije ni antisemit, ni pristalica njemačke rasističke teorije. Ispričao mu je kako je od početka u ustašama, koliko je radio oko ustanka, i kako je zapravo došlo do sukoba Srba i Hrvata u Lici, kako su Srbi popalili hrvatska sela, poklali cijele obitelji i ostavili leševe razbacane uokolo, i kakva je odmazda uslijedila.
No zanimljiv dio događa se upravo kada Talijani ulaze u priču: „(…) kad najednom dođoše [u Gospić, op.] Talijani da odnesu žito. Ja sam to uskratio, jer da je naše i da ga mi spremamo za sebe. Ovi su otišli, ali kad sutradan dođe ih čitava satnija s nekim pukovnikom na čelu (…) Ja postrojim moju četicu s puškama i viknem Talijanima da odlaze, inače da ćemo ih sve pobiti i, dok imamo puške, da ne ćemo dopustiti da i jedno kilo žita uzmu. Talijani su podvili rep i otišli. Kroz koji dan sam bio pozvan da dođem u Zagreb k Poglavniku. Pavelić mi je rekao da je dobio oštar protest od talijanskog generala, jer da smo mi u Gospiću uperili puške na talijanske vojnike, te da traži da se zapovjednik strogo kazni. Poglavniku sam ispričao što se je i zašto desilo, a on mi je sa smiješkom uzvratio: Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici, bar za sada… Meni je žao, ali ću te morati premjestiti. Premjestili su me u Karlovac.“
Dalje nastavlja kako je kraj Karlovca bio logor na otvorenom, u kojem je bilo 70-ak žena, navodno supruga ili sestara četnika. Kad je saznao da u Karlovac na dopust dolazi stotinjak ustaša i da se neki od njih spremaju na seksualno zlostavljanje žena, zajendo sa svojim vojnicima je uništio dio ograde i pustio žene neka bježe.
Zbog uništavanja ograde logora i puštanja zatvorenika mimo zapovijedi će biti strijeljan, ili oslobođen, ovisno o sudcima. Meštroviću nije bio poznat taj ishod. (str.304,305)
MEŠTROVIĆ I JOSO RUKAVINA Prisjeća se Meštrović i ustaškog dužnosnika Jose Rukavine: „(…) sva ova sramota da nam i Nijemci prigovaraju. Eto, to je moje mišljenje. Ima već dva mjeseca što sam htio to reći i Poglavniku, nu ja ne mogu do njega, nego samo Dido [Kvaternik, op.], a ja kao podređeni samo do njega, pa on radi što ga volja. Pitam se, kuda ćemo dalje i dokle ćemo doći ovako. I mene su pod Aleksandrom prebijali i zabijali mi čavle pod nokte. Zbacili smo to sa sebe i vraćali milo za drago, al treba i prestati. Znadem ja da Vi ne odobravate ovo, što smo uradili, al svejedno, niste u srcu izdajica svog naroda. Mi smo ovo napravili i sve ćemo činiti da održimo Nezavisnu Hrvatsku, ili izginuti do posljednjega. Ljuti ste zbog Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, al kad nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.“ (str.311)
IVAN MEŠTROVIĆ I EDMUND VESSENMAYER Ne treba trošiti riječi na objašnjavanje tko je Vessenmayer. Meštrović je s njim imao također zanimljiv razgovor, u kojem Vessenmayer objašnjava da je Hitler svjestan da je Meštrović ideološki protivnik, ali se svejedno divi njegovoj umjetnosti. No posebno je zanimljivo vidjeti pogled jednog od najbližih Hitlerovih suradnika na talijansku okupaciju Dalmacije:
„Vi ste Hrvati ljuti na nj [Pavelića, op.] zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići budete li slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.“ (str.314)
SUSRET MEŠTROVIĆA I POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA Nakon Meštrovićevog boravka u zatvoru, Pavelić mu se ispričao. Objasnio mu je da je Meštrovićev prijatelj Kljaković na sve strane pričao kako Meštrović oštro osuđuje ovo ili ono, a k tome su i Nijemci uhvatili šifrirani brzojav španjolskog poslanika u NDH, vezan za planove da Meštrović pobjegne u Španjolsku. Nakon toga slijedi zanimljiv dijalog:
A.P. „Ja vas razumijem da ste i kao Hrvat i kao Dalmatinac bijesan i žalostan zbog Dalmacije, ali što sam mogao, kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more. (…) Kad je Mussoliniu izgledalo da se može sporazumjeti sa Srbima, bacio bi me na beton, u samicu. Gonili su me u lancima preko ulica u Napulju i Milanu, a kad mu se činilo da Aleksandar ne će popustiti, stavili bi me u luksuzan stan i tretirali kao gospodina.
Dalje Meštrović piše o Paveliću:
„Pričao mi je zatim kako mu je Mussolini prijetio, ako ne pristane na pripojenje Dalmacije Italiji i na talijanskog princa za kralja Hrvatske, da će je on podijeliti s Mađarskom. Pritom me je pitao što je mogao uraditi, pogotovo kad je Hitler cijelo naše područje priznao kao talijansku sferu.“
Na to mu Meštrović odgovara:
I.M. „Ja ne znam, ali niste trebali pristati…“
A.P. „Znadem, jer ste Mili [Budaku, op.] kazali da sam se prije trebao ubiti. Al to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnije stvari. Bolja je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.“
I.M. „Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“
A.P. „Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. (…)“ (str. 321)
Ubrzo je uslijedio i drugi susret Meštrovića i Pavelića, a ukoliko su Meštrovićevi zapisi točni, jedan detalj nam otkriva kako Poglavnik zapravo nije samostalno diktatorski upravljao državom kako se to smatralo, nego su postojali oni koji su mogli odlučivati umjesto njega:
„Sjedili smo uz njegov pisaći stol u ovom razgovoru, dok ne upade jedan časnik i pristupi k Paveliću, bez pozdrava, a mene samo ispod oka pogleda, te metnu jedan list na stol pred njega, s riječima da to potpiše. Pavelić je uzeo papir, na kojem je bilo ispisano nekoliko imena i, okrenuvši se časniku, upitao:
– Pa zar odmah?
– Da, moraš odmah – uzvrati ovaj.
– Pa nije osam ljudi osam ovnova. Ostavimo ovo do sutra, pa će se vidjeti – govorio je Pavelić, otegnuto i polako.
– Nema razloga da se odgađa – odgovorio je oštro časnik. To je zaključak Glavnog ustaškog stana i Ti treba da ga odmah potpišeš – uzvrati, podmećući mu papir.
Pavelić je uzeo pero i potpisao, a časnik je smotao i turio u džep, te izišao oštrim korakom.
– Evo kako mi ide – reče mi Pavelić, ali nisam razumio da li se to odnosilo na njegov nepotpun autoritet ili na to što je potpisao osam smrtnih osuda.“ (str.322)
ZA KRAJ, VIŠNJA PAVELIĆ U 2015. Višnja Pavelić sa sestromNekoliko mjeseci prije svoje smrti, Višnja Pavelić, kćer Ante Pavelića, u Madridu je dala intervju Hrvatskom tjedniku. Iako je, u 2015., već potkraj svog života, mogla reći što god je htjela, rekla je baš ovo:
HT: „To su bile tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na vašu obitelj?“
V.P.: „Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
HT: „Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…“
V.P.: „To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio tog pokreta.“
ZAKLJUČAK Obično se kao argument za fašizam koristi savez s Njemačkom, ili talijanska okupacija Dalmacije, suradnja Pavelića s Mussolinijem itd.
Međutim, kako i zdrav razum nalaže, nisu samo fašisti, ili samo nacisti, ili samo komunisti sposobni počiniti zločine. Nema sumnje da su vlasti NDH odgovorne za zločine. Ono oko čega postoji sumnja su okolnosti tih zločina, brojnost tih zločina, i ideološka pozadina.
Uporno se pokušava zločine pripisati fašizmu. Međutim za ustaški pokret Ante Pavelića nije baš jednostavno dokazati da je u ideološkom smislu fašistički. Fašizam uključuje cijeli filozofski sustav i svjetonazor koji kod Pavelića i ustaša uglavnom nije postojao.
Nije svaki čovjek koji čini neki zločin fašist ili totalitarist.