UZROCI LOKRUMSKOG PROKLETSTVA: Kako su Gučetić, Sorkočević i Pucić sve pokrenuli!

Benediktinci (tada najmoćniji red u katoličkoj crkvi), došli su na Lokrum 1023.g. u vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Vitala – Vita Gučetića. Nakon dolaska Benediktinci na jugoistočnom dijelu otoka najprije grade krajem 12. i početkom 13.st. predromaničku crkvu, posvećenu Gospi, a potom i gotičko – renesansni samostan s klaustrom, većih dimenzija. Ovdje je bila utemeljena benediktinska opatija koja je bila pod maticom benediktinskog samostana u Monte Kasinu. Dubrovčani u 13.st. na Lokrumu grade trobrodnu romaničku crkvu sv. Marije s tri polukružne apside. Na južnom krilu klaustra je kasno gotička gustijerna s vlastelinskim grbom Đurđevića. Na otoku su Benediktinci podigli maslinik (danas su neke masline starije od 500 godina).

Benediktinci su u samostanu imali obavezu i uzdržavati siromahe, starije ljude koji su ostali sami, bez ikog svoga, te bolesne i nemoćne. Bila je ovo ( uz nahodište u Gradu, jedna među najstarijim ubožnicama u Evropi). Prema legendi, na Lokrumu je našao spas od velikog nevremena i brodoloma, engleski kralj Ričard I. Lavljeg srca, vraćajući se 1192. g. s III. križarskog pohoda iz Palestine. U katastrofalnom potresu 1667.g. stradao je lokrumski samostan i crkva sv. Marije. No, život je tu ipak nastavljen. U moćniku dubrovačke katedrale nalazi se slika Bogorodice s Malim Isusom, slikara Domenika Puliga iz početka 16.st. a koja je donesena iz stradale Gospine crkve na Lokrumu. U dugoj povijesti lokrumskih Benediktinaca, samostan su posjećivali mnogi velikaši i vladari, a i oni koji su tražili azil u Dubrovačkoj Republici.

U prostranom samostanu živjelo je oko 30 redovnika. Već krajem 18.st. Dubrovačka Republika zapada u novčanu krizu. Pomorstvo stagnira, polako otpada i kopnena trgovina. Dubrovčani gube monopol na rudnike u Srbiji i Bosni. I dalje plaćaju danak Turskoj u iznosu od 12 500 dukata (prema pisanju povjesničara približno oko 43 kg. suhog zlata). Dubrovčani novčano pomažu mnoge ubožnice, tri ženska obnovljena samostana (nakon potresa 1667.g.). Napoleonova Francuska je zatražila veći novčani kredit za svoju vojsku, a Dubrovčani nadajući se da ne će biti uvučeni u Napoleonove ratove, odobrili su kredit kojeg francuzi nisu nikada vratili. U tako teškoj financijskoj krizi, tri senatora: Sorkočević, Pucić i Gučetić, predložili su dubrovačkoj vladi da se proda Lokrum. Vlada 7. kolovoza 1798.g. prihvaća ovaj prijedlog i obraćaju se papi u Vatikan s molbom, da više nisu u mogućnosti uzdržavati lokrumske benediktince i mole Papu da dozvoli prodaju Lokruma.

Papa Pio VI. odobrava 27. IX. prodaju otoka Lokruma, ukida benediktinski samostan i sekulazira benediktinske posjede u korist dobrotvornih ustanova Grada. Tako su nakon 800 godina Benediktinci 7. kolovoza 1798.g. napustili Lokrum i ostavili prokletstvo. Senat 12. ožuljka 1799.g. određuje istu onu trojicu Senatora: Gučetića, Sorkočevića i Pucića da utvrde svekolike pokretnine i imovinu koju je posjedovao Lokrumski samostan i da utvrde kolika je vrijednost otoka Lokruma. Oni su utvrdili vrijednost Lokruma na 32 000 dukata.

Dubrovačka vlada 28. svibnja 1803.g. prodaje Lokrum privatnicima iz Dubrovnika za 60 000 dukata. Ona trojica Senatora: Gučetić, Sorkočević i Pucić, bili su prve žrtve lokrumskog prokletstva. Život su završili nemilom smrti. Sorkočević je skočio kroz prozor sa trećeg kata svoje palače u Gradu, (današnja biskupova palača nasuprot katedrale). Jedan se utopio u moru blizu Lokruma, a treći se objesio u krovištu svoje kuće u Gradu, (postoji i teorija da je jednoga od ove trojice ubio sluga, ali teško je u ovo povjerovat jer kazneni zakon Dubrovačke Republike bio je veoma strog ali jednak i za vlastelu i za obične građane )

Jedna od žrtava prokletstva, a vlasnik Lokruma bio je mlađi brat austrijskog cara Franja Josipa, nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan Hasburški koji je boravio na Lokrumu 1839.g. i kupio je otok 1859.g. od obitelji Tomašević. Uz samostan dao je urediti ljetnikovac i osobno je sudjelovao u njegovom uređenju. Na Lokrumu je rado boravio sa svojom suprugom madam Charlote – nizozemskom princezom koja je rano ostala udovica. Maksimilijan je strijeljan u Meksiku kao car Meksika, 19. lipnja 1867.g. Duh nesretnog Maksimilijana još uvijek luta Lokrumom, ovoj posebnoj oazi mira i prirodne ljepote.

Posljednja vlasnica Lokruma bila je kneginja Windisch Gratz iz sporedne loze Hazburgovaca koja je 1919.g. otok Lokrum prodala tadašnjoj Jugoslavenskoj vladi za iznos od 11 milijuna dinara. U vrijeme kada je Maksimilijan Hasburški boravio u svom ljetnikovcu na Lokrumu, postoji i legenda vezana za ljetnikovac Gučetića u Trstenome i nadvojvode Maksimilijana Hasburškog. U vrijeme svog boravka na Lokrumu, sprijateljio se sa starim dubrovačkim vlastelinom, grofom Baltazarom Bassegli – Gozze koji je u to vrijeme živio u svom ljetnikovcu u Trstenome. Maksimilijan je sa suprugom Charlot, često dolazio brodicom u posjet Gučetiću u Trsteno. Dugo bi šetali prostranim vrtom (današnjim Arboretumom) i vodili bi ugodne razgovore.

Maksimilijana je posebno dojmio veliki stari hrast sa razgranatom krošnjom u neposrednoj blizini ljetnikovca. Dao je u deblo hrasta ugravirati srce i u sredini srca svoje i Šarlotine inicijale. Jednog ljetnog poslijepodneva Trsteno je zahvatilo veliko nevrijeme. Grom je udario u hrast i uništio ga. Ostalo je samo deblo i ucrtano srce, a inicijali unutar srca su nestali. Stari stanovnici Trstenoga su to protumačili da je to navještaj veće tragedije koja će se dogoditi. Ubrzo je Maksimilijan bio strijeljan u Meksiku . Madam Šarlot ostala je udovica i više se nije udavala.