Zlatko Bagarić pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim europskim državama.
U Njemačkoj, kao najjačem centru jugoslavenskog podzemlja u Europi, priznavali su vrhovnu vlast Ljube Magaša Zemunca. U posljednjim godinama Jugoslavije, kada su se gangsteri počeli raslojavati na deklarirane četnike i deklarirane ustaše, Magaš je postao prvi predstavnik tog miljea koji je izašao iz okvira žanrovski usmjerenih "crnih kronika" da bi, najavljujući miniranje tzv. socijalističkog morala, u beogradskim medijima dobio prostor novog tipa društvenog junaka.
Po ocu Hrvat iz sela Vrnjerac u Novigradskom zaljevu, po majci Srbin, Magaš je rođen 1948. u Zemunu kraj Beograda. U svijetu kriminala, tipičnom za tadašnje socijalističko društvo, afirmirao se kao rekreativni boksač bez karijere koji je svoju fizičku nadmoć demonstrirao stalnim uličnim tučnjavama sve dok se cijela gangsterska zajednica nije pokorila najsnažnijim šakama tadašnjeg Beograda. Iz Jugoslavije je emigrirao 1974. nakon silovanja maloljetne djevojke na beogradskom Topčideru.
Do Njemačke je stigao preko Italije, gdje je nekoliko godina operirao pod lažnim imenom i s ukradenim jugoslavenskim pasošem. Prema procjenama njemačke policije, Magaš je u Njemačkoj - ponešto ubojstvima, ponešto batinanjem - uspostavio vlast nad stotinjak jugoslavenskih kriminalaca "različitih nacionalnosti, uključujući i marginalnu bandu Zlatka Bagarića".
Kao osobit kuriozitet u kriminalnom cehu, gangstersko društvo imalo je čak prigodno političko pokriće: proglašeno je njemačkom ispostavom četničke organizacije Ravna gora, osnovane u Sjedinjenim Američkim Državama; titulu njenog predsjednika nosio je neki falsifikator putovnica i dozvola boravka, dok je Magašu pripao naslov njegova zamjenika. Ubijen je 1986. na ulaznim stepenicama pokrajinskog suda u Frankfurtu, u nazočnosti i, prilično očito, uz blagoslov njemačke policije koja Magaša nije uspjela neutralizirati ni višegodišnjom robijom.
Nakon prijenosa posmrtnih ostataka u Beograd pokop se pretvorio u javnu demonstraciju srpskog nacionalizma. U snažnom zamahu demontaže jugoslavenske federacije, kojim je tada već pripreman partijski uspon budućeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i početak srpske ekspanzije po teritorijima ostalih republika, tisuće Srba koji su oplakivali Magaševu smrt mogle su se usporediti samo s masovnim sprovodom Aleksandra Rankovića, osnivača jugoslavenske tajne policije, koji je umro 1983.
Magaš je bio prvi gangster kojeg su beogradski mediji oslikali kao nacionalnog heroja i buntovnika čije su kriminalne aktivnosti imale višu ideološku svrhu: za račun jugoslavenske tajne službe ubijao je, navodno, viđenije pripadnike ustaške i albanske emigracije, jurišajući ujedno na najveće svetinje njemačke kapitalističke države, tradicionalnog ustaškog saveznika i vjekovnoga srpskog neprijatelja.
Više pročitajte
OVDJE.
Nema komentara
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Gospari.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Gospari.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Komentari su skriveni prilikom pregleda članka da se sadržaj ne indeksira na Internet tražilicama. Potrebno je izvršiti akciju ( klik na gumb PRIKAŽI KOMENTARE ) kako bi se komentari prikazali.
Komentiraj članak
Potrebna je prijava kako biste komentirali.