VELIKI VODIČ: Sve što želite znati o predsjedničkim izborima u SAD-u

Pobjednik

Ovo je i razlog zašto treće stranke ne uspijevaju jer ne mogu prikupiti većinu potrebnu da budu prve. Ross Perot koji je 1992. vodio najuspješniju nezavisnu kampanju od Theodorea Roosevelta dobio je petinu glasova no niti jednog izbornika. S druge strane, treći kandidati k sebi privlače glasove koji bi inače išli nekoj od drugih stranaka što je jedan od glavnih razlog poraza Ala Gorea 2000. i Johna Kerrya 2004. (Ralph Nader je privukao previše glasova lijevih glasača). U novije vrijeme postoji sve veći strah da će jačajući libertarijanski pokret postati ovo Republikancima.

Da bi se pobijedilo na američkim predsjedničkim izborima potrebno je osvojiti natpolovičnu većinu glasova, dakle minimalno 270 od 538 glasova izbornika. Jednostavan pluralitet nije dovoljan jer se u tom slučaju izbor predsjednika i potpredsjednika prebacuje na Zastupnički dom i Senat. Gotovo sve savezne države osim Mainea i Nebraske daju sve svoje glasove izbornika pobjedniku u državi (Maine i Nebraska daju dva glasa sveukupnom pobjedniku i po jedan za pobjedu u svakom okrugu).

Države koje odlučuju izbore

Države dobivaju broj glasova izbornika proporcionalno broju njihovih zastupnika u Kongresu, što zbog načina određivanja broja zastupnika u Zastupničkom domu znači proporcionalno njihovoj veličini, a ovisno o rezultatima popisa stanovništva koji se vrši početkom svakog desetljeća. To daje sveukupno 538 glasova uključujući 3 za District of Columbia koji nije savezna država. Najviše glasova dobiva se u najvećim državama: Kaliforniji - 55, Teksas - 38, New York - 29, Florida - 29, Pennsylvania - 20, Illinois - 20, Ohio - 18, Michigan i Georgia - 16, Sjeverna Karolina - 15,New Jersey - 14.

Međutim velik broj država tradicionalno je premoćno na demokratskoj ili republikanskoj strani pa se obje strane ne brinu mnogo kampanjom u tim državama. Dva najbolja primjera su Kalifornija koja je premoćno demokratska (iako dva najveća republikanska predsjednika u 20. stoljeću bili guverneri nje - Ronald Reagan i Richard Nixon) i Texas koji je premoćno republikanski (da George W. Bush nije porazio Ann Richards na izborima tamo, ona bi vjerojatno postala prva žena kandidat za predsjednika).

Stoga se kampanja svodi na tzv. swing states, države u kojima obje stranke imaju podjednaku šansu i potrebno je malo glasova da se dobije velik broj glasova izbornika. Godine 2000. George W. Bush je tako pobijedio s 286 glasova izbornika naspram Ala Gorea jer je za 537 pojedinih glasova odnio Floridu i njenih 27 glasova izbornika. Godine 2004. John Kerry je mogao pobijediti George W. Busha da je dobio 150 000 glasova više u Ohiu, makar bi George W. Bush i dalje dobio 3,5 milijuna glasova više od njega na nacionalnoj razini.

Za koga glasaju elektori?

SAD nemaju izravne izbore, već se predsjednik bira posredno preko pobjednika u svakoj državi. Važan termin su stoga electoral votes tj. glasovi izbornika koji su zapravo odraz pobjede u svakoj državi. Kako i zašto postoje možete pročitati kasnije u članku.

Izbornici tehnički mogu glasati za bilo koga, no 24 savezne države danas kažnjavaju izbornike koji daju glasove protivno onome što su obećali prilikom svog biranja. Naravno, čak i bez kazne, preostaje im javna sramota. U američkoj povijesti to se dogodilo 158 puta, od toga 71 jer je kandidat umro prije glasovanja, 2 puta jer su izbornici odlučili suzdržati se, a preostalih 85 puta iz raznih razloga.

Incidenti s elektorima

Javno je poznato tko su elektori pa su krivci za glasovanje suprotno rezultatima lako poznati. U povijesti SAD niti jednom elektori nisu promijenili ishod izbora svojevoljnim izborima.

Najznačajniji incident su bili izbori 1836. kada su 23 izbornika odbili podržati potpredsjedničkog kandidata Richarda Mentora Johnsona iz Kentuckya jer je imao djecu s crnkinjom. Unatoč tome Senat ga je potvrdio za potpredsjednika. U zadnjih 20 godina to se dogodilo dva puta, zadnji put pogreškom - izbornik iz Minnesote je 2004. glasovao za Johna Ewardsa, a ne Johna Kerrya, a prije toga je 2000. Barbara Lett-Simmons, izbornica za Washington, D.C. odbila glasovati kako bi protestirala što Washington, D.C. nije savezna država i nema zastupnika u Kongresu.

Kako je nastao elektoralni koledž

SAD su u svojoj povijesti imala četiri različita sustava izbora predsjednika. Važno je napomenuti da se svaki sustav temeljio na izmjenama prethodnog, a ne potpuno novom sustavu zahvaljujući čemu je današnji sustav uključuje naizgled problematične stvari.

1. Prvi sustav - rođenje kolegija izbornika

Oci američke demokracije grozili su se mogućnosti da predsjednika bira obični neinformirani građanin podložan manipulaciji, a učinio bi i instituciju predsjednika previše moćnom naspram Kongresa. Ovako je nastao tzv. kolegij izbornika (electoral college).

Prema njemu svaka savezna država dobivala je izbornike (elektore) za svakog člana Kongresa (tj. oba doma - Zastupničkog doma i Senata). Ovaj sustav nikad nije temeljito promijenjen i porijeklo je borbe za elektoralnim glasovima. Definiran je 12. amandmanom. Ovi mehanizmi ustaljeni su nakon 1804. kada se po prvi put dogodilo da kandidati za američkog potpredsjednika dobiju isti broj glasova. Tada se očekivalo da će Zastupnički dom redovito donositi konačnu odluku o predsjedniku. Međutim to se dogodilo samo još jednom.

Pobjednik glasova u kolegiju izbornika postaje predsjednik.

Ukoliko se to ne dogodi i nitko ne dobije natpolovičnu većinu pokreće se zamjenski sustav. Prema njemu se predsjednik biraju državne delegacije u Zastupničkom domu pri čemu je potrebna natpolovična većina da se izabere predsjednik. Potpredsjednika bira Senat u kojemu senatori glasuju individualno. 

1824. postojala su četiri kandidata od kojih niti jedan nije dobio većinu - John Quincy Adams, Henry Clay, William Crawford i Andrew Jackson. Iako je Jackson dobio najviše glasova među njima Clay je postigao dogovor s Adamsom. John Quincy Adams postao je američki predsjednik nakon što ga je Clay podržao, a zauzvrat je Adams imenovao Claya državnim tajnikom.

Andrew Jackson je nazvao to pokvarenom nagodbom i na idućim izborima je pobijedio. Pokušao je dodati amandman Ustavu koji bi ukinuo kolegij izbornika koji nije uspio. Umjesto toga uspio je progurati sustav prema kojemu svaka država nalaže svojim izbornicima da glasuju za kandidata koji je pobijedio u njihovoj državi (što je manje-više i današnji sustav). Od tada do danas samo su dva kandidata pobijedila dobivši većinu glasova izbornika bez pluraliteta individualnih glasova - Rutherford B. Hayes 1876., Benjamin Harrison 1888. i George W. Bush. 2000. godine.

2. Drugi sustav - kandidate kontroliraju čelnici stranaka

U početku su kandidate za predsjednike birale stranačke konvencije u Zastupničkom domu i domovima pojedinih država. Jackson je i to promijenio jer je smatrao da izbor kandidata u stranci slabi podršku glasača pa je pokrenuo tzv. izbor kandidata stranke na nacionalnoj konvenciji stranke. Na nju svaka država šalje svoje delegate koji zatim glasuju za kandidata.

Međutim u početku su stranačke glavešine preuzele kontrolu nad izborom kandidata jer su osobno birali delegate za konvenciju što je značilo da glasači opet imaju malo utjecaja na izbor kandidata. Osim toga urodio je i korupcijom jer su glavešine često zauzvrat od predsjednika dobivali usluge od povoljnih zakona ili imenovanja u kabinet.

3. Treći sustav - pojava primaries, unutarstranačkih predizbora za kandidate

"Ma kako političke stranke tu i tamo odgovarale na narodne potrebe, one će tijekom vremena postati mehanizmi preko kojega lukavi, ambiciozni i beskrupulozni pojedinci koriste moć naroda i preuzimaju uzde vlade za sebe, uništavajući same mehanizme koji su ih spasili od nepravednog podložništva."  

-George Washington, oproštajna adresa 17. rujna 1796

Zbog opće frustracije takvim sustavom u kojemu su stranačke glavešine određivale tko će biti kandidat i predsjednik pojavile su se progresivne snage koje su htjele izbor kandidata predati izravno glasačima. Zastupali su neizravne zborove glasača (primaries) na kojima bi glasači sami birali delegate koji bi izabrali kandidata. Međutim manjima država je prihvatila takve sustave. 

4. Četvrti sustav - današnji tijek izbora, dvije godine izborne kampanje

Posljednja velika promjena dogodila se nakon demokratskog fijaska 1968. Tada su delegati izabrali potpredsjednika Huberta Humphreya za kandidata koji je bio užasno nepopularan zbog Vijetnamskog rata, a nije bio kandidat niti u jednom zboru glasača. Izgubio je Richardu Nixonu nakon čega se konačno pojavila volja za izmjenom sustava.

Reforme su od tada zahtijevale da se delegate biraju ili kroz izravne zborove glasača (većina od oko 40 država) ili kroz otvorene izborne odbore (u kojima mogu sudjelovati registrirani glasači bilo koje stranke - ovaj sustav koristi desetak država). Republikanci su također prihvatili takav sustav pod utjecajem progresivnog krila, ali i zahtjeva pojedinih država da obje stranke prihvate ista pravila.

U posljednje vrijeme ovaj sustav je potpomognut medijskom kulturom značio da svaki stranački predizbori za kandidata obično imaju 8 do 9 kandidata ukoliko ne postoji favorit.

Primjerice 2004. na demokratskoj strani bilo je 9 kandidata za izazivača George W. Bushu, a za kandidata 2008. bilo je isto toliko kandidata kao i još više potencijalnih kandidata koji su se odlučili ne uključiti u utrku. Istovjetno tome, republikanci su imali borbu između 9 kandidata za nominaciju iako su mnogi favoriti izostali.

Kolegij izbornika - stvar prošlosti?

U SAD raste nezadovoljstvom takvim sustavom jer te države privlače gotovo svu pozornost kampanje dok velike države poput Kalifornije primaju pozornosti koliko i strane države. To vodi i manjem interesu i odazivu glasača u "odlučenim" državama. Istraživanje javnog mijenja iz 2007. pokazalo je 72% ispitanika podupire zamjenu izbornog kolegija izravnim izborima, od toga 78% demokrata, 60% republikanca i 73% nezavisnih glasača. Slična istraživanja pokazuju identičan trend unatrag do 1944. godine. 

Budući da ukidanje izborničkog kolegija amandmanom nije izgledno postoji alternativni put do njegova ukidanja. Naime, postoji tzv. National Popular Vote Interstate Compact (NPVIC) dogovor između niza saveznih država da donesu pravila preko kojima će njihovi izbornici glasati ne za pobjednika na razini njihove države već na nacionalnoj državi što u praksi znači kraj izravno biranje predsjednika (iako uz kompliciraniji proces).

Projekt podržavaju brojni mediji, uključujući New York Times i drugi jer bi potaknuo ravnopravan interes za odazivom glasača i koncentraciju na probleme svih država, a ne samo onih u neodlučnim državama. Također bi se postigao sklad između sustava izbora za guvernere, gradonačelnike i druge urede s federalnim. Izravni izbori dali bi i veći poticaj trećim opcijama.

Protivnici, uglavnom republikanci, tvrde da bi izravni izbor sveo politiku na milost stanovnika najvećih gradova iako u 100 najvećih gradova SAD živi tek 20% stanovništva, iako disproporcionalno koncentriranih u četiri cjeline (Istočna i Zapadna Obala, konurbacija oko Velikih jezera i u Teksasu). Također, osim u tri slučaja, postojao je sklad između najvećeg broja glasova izbornika i najvećeg broja glasova građana. 

On će stupiti na snagu kada na njega pristane dovoljno država koje zajednički imaju natpolovičnu većinu glasova u izborničkom kolegiju. Ustav SAD dopušta saveznim državama da same odlučuju kako će dodjeljivati glasove svojih izbornika kandidatima, pa teoretski bi to mogle činiti i na osnovi boje očiju kandidata. Ovaj prijedlog je 2007. pušten u 42 državnih Kongresa i usvojen je u Arkansasu, Kaliforniji, Coloradu, Illinoisu, New Jerseyu i Sjevernoj Karolini.

Prihvaćen je i na Havajima, no tamošnja guvernerka vetirala ga je. Od tada su im se pridružili Maryland (2007), New Jersey (2008), Illinois (2008), Havaji (2008), Washington (2009), Massachusetts (2010), Washington, D.C. (2010.), Vermont (2011.). U Kaliforniji je službeno potvrđen od guvernera tek 2011. jer je Arnold Schwarzenegger odbio ga potvrditi.

Danas je ova mjera je u čitanju u svim preostalim državama, a u Arkansasu, Connecticutu, Delwareu, Maineu, Michiganu, Nevadi, Novom Meksiku,New Yorku, Sjevernoj Karolini i Oregonu bar je jedan dom potvrdio dogovor, a u Coloradu i Rhode Islandu još uvijek se čeka potpis guvernera. Pokušaji povlačenja ove mjere u Marylandu i New Jerseyu nisu uspjeli.

Gledano ukupno, države u kojima je ova mjera stupila na snagu (Maryland, New Jersey, Illinois, Hawaii, Washington, Massachusetts, Vermont, Kalifornija i District of Columbia) imaju 132 od 270 potrebnih glasova izbornika da bi elektoralni sustav prestao. S obzirom na broj država gdje stupanje na snagu ovisi o promjeni većine u jednom domu ili guvernera vrlo je izgledno da bi izbornički kolegij mogao biti okončan ovom mjerom u idućih deset godina.

2. Kako postati najmoćnijim čovjekom na svijetu

Tko može biti predsjednički kandidat

Ustav diktira da predsjednik mora imati navršenih 35 godina, biti rođen u SAD te živjeti u SAD barem 14 godina. De facto je zahtjev i prethodno iskustvo na visokim položajima u Kongresu, vladi ili kao guverneri. U protivnom na predizborima glasači nemaju povjerenja u osobu bez minimuma iskustva u upravi ili zakonodavstvu. Usprkos tome, takvi se kandidati redovito pojavljuju poput Hermana Cainana republikanskoj strani ove godine. 

Kako postati kandidatom?

Borba za status službenog kandidata jako je dugačka i iscrpna, a čak niti prognozirani favoriti ne mogu pobijediti lako (McCain 2000, Hillary Clinton 2008). Stoga kampanje počinju vrlo rano i prije samih predizbora u okviru putova i govora u ključnim državama. Sami izbori počinju prvim stranačkim zborovima glasača od kojih su prvi u Iowi i New Hampshireu.

Dobri rezultati stvaraju momentum i poboljšavaju rejting kandidata što rezultira većom medijskom pokrivenošću, donacijama i općom poznatosti. Gotovo uvijek je konačni kandidat onaj koji je konzistentno od početka odnosio pobjede ili zauzimao druga visoka mjesta na zborovima glasača. 

Financiranje

Na žalost, paralelno s time važnost novca za kontinuiranu kampanju porasla je, a gotovo eksponencijalno u zadnje četiri godine. Novac je potreban za reklame, putove, intervjue, osoblje, istraživanje itd. Do 2008. procjenjivalo se da je potreban minimum od 40 milijun dolara da se vodi ozbiljna kampanja za kandidata, i to samo ukoliko se radi već o poznatoj ličnosti. Između 1984. do 2004. konačni kandidat je bio uvijek onaj s najviše novca prije početka unutarstranačkih izbora.

Osim toga država sufinancira unutarstranačke izbore prema zakonu iz 1974 (dopunjenom 1979). Svaki kandidat koji skupi do 5000 dolara u privatnim donacijama (ograničenim na maksimalni iznos od 250 dolara) u barem 20 država ostvaruje pravo na sufinanciranje, no ono je ograničeno i sa sobom povlači restrikcije.

Kandidati u unutarstranačkim izborima ne smiju potrošiti više od 50 milijuna dolara, a neke države poput Iowe i New Hampshirea ograničavaju maksimalni iznos na 1,4 i 0,8 milijuna dolara. Zbog toga dio kandidata odbija pristati na sufinanciranje poput George W. Busha koji je tako izbjegao gornji limit za prikupljanje i trošenje novca 2000. i 2004. (tada je prikupio više od 200 milijuna dolara tijekom unutarstranačkih izbora iako nije protivnika u republikanskoj stranci).  

"Iskreno vjerujem da su bankarske ustanove opasnije od profesionalnih vojski."

-Thomas Jefferson, pismo 1813.

Nedavna zbivanja sve su napore oko restrikcije troškova bacili u vodu. Obama je masovnom kampanjom 2008. prikupio preko 750 milijuna dolara kroz ogromni broj malih donatora (uz brojne velike), a kontroverzna odluka Vrhovnog suda Citizens United omogućila je neograničeno i anonimno doniranje političkih udrugama građana koji mogu taj novac trošiti u kampanji dokle god se ne koordiniraju izravno s pojedinim kandidatima. Ovo je rezultiralo stotinama milijuna dolara obećanih Romneyu da pobijedi Obamu kao i Obamino kampanji koja se protivila toj metodi ali ju je prihvatila kada je postalo očito da će republikanci potrošiti preko milijardu dolara.

Nacionalna konvencija

Nekad je ona bila centralni događaj jer se na njoj saznavao predsjednički kandidat, no u zadnjih četrdeset godina on bi postao poznat i prije nje jer bi svi kandidati prikupili potreban broj kandidata mnogo prije. Ipak ona ostaje važan događaj zbog brojnih govora kao i saznavanja tko će biti potpredsjednički kandidat. Njega obično izabire sam predsjednički kandidat iako bi se u bliskoj budućnosti i to moglo promijeniti.

Važnost debata

Zbog ovakvog fokusa na neodlučne glasače debate imaju veliki učinak na ishod izbora. Već 1960. pojavom televizijskih debata gripozni Nixon je vjerojatno izgubio mladom Kennedyu zbog čega nije pristajao na debate kada se drugi i treći put natjecao za predsjednika. Godine 2004. George W.Bush se pokazao katastrofalnim u debatama s Kerryem što mu je smanjilo nacionalnu potporu, a slično se dogodilo i 2008. gdje je nevjerojatna nesposobnost Sarah Palin odvukla glasove vremešnom McCainu naspram karizmatičnom Obami.

Ove godine Obama je pobijedio u 2 od 3 debate, a Biden nad Ryanom, iako je zahvaljujući prvoj Romneyovoj pobjedi razlika između dva kandidata smanjila na zanemarivu razinu.

Službena procedura izbora

Datum predsjedničkih izbora je prvog tjedna u studenom, između 2. i 8. studenog, a mora biti na utorak. Iako je rezultat obično poznat unutar jednog dana (ovisno o slučaju, 2000. je zbog bliske pobjede George W. Busha, glasova vojnika i građana u inozemstvu i prebrojavanja ishod izbora bio nepoznat zapravo mjesec dana), sami službeni čin biranja predsjednika odvija se 6. siječnja na sjednici oba doma Kongresa.

Novoizabrani zastupnici (do 1936. to su radili zastupnici starog sastava) drže sjednicu na kojoj se prezentiraju glasovi izbornika svake države. Zanimljivo je da sjednicom Senata predsjeda trenutačni potpredsjednik što je trenutno Joe Biden. Svaka država imenuje dva brojača glasova, obično po jednog iz republikanske i demokratske stranke koji javno prezentiraju rezultate po abecednom rezultatu.

Tada zastupnici imaju priliku i žaliti se na ishode u pojedinoj državi (ukoliko to učini bar jedan član oba doma), a teoretski je moguće i da se glasovi pojedine države odbace. To se dogodilo 1872. s glasovima Arkansasa i Louisiane zbog brojnih nepravilnosti. Godine 2000. demokratski zastupnici u Zastupničkom domu su dali zamjerke na ishod u Floridi, no nisu imali senatora koji bi podržali. Po brojanju glasova uz pretpostavku da kandidat ima natpolovičnu većinu službeno se priznaju predsjednik i potpredsjednik - u protivnom se pokreće postupak opisan 12. amandmanom.

Ukoliko se do datuma inauguracije 20. siječnja ne postigne dogovor, prema 20. amandmanu predsjednikom postaje ili izabrani potpredsjednik ili u slučaju da ni on nije poznat onda to postaje predsjedavajući Zastupničkog doma. Ova situacija još se niti jednom nije dogodila, ali je predviđena jer zakonska i povijesna tradicija SAD vrijedi redovite izbore naspram mogućnosti prijevremenih kao u europskim demokracijama.

Mogući ishodi izbora

11 američkih saveznih država neodlučnih je između republikanskog Mitta Romneya i demokratskog Baracka Obame. Od preostalih država gotovo je sigurno da će Obama dobiti 201 glasova izbornika, a Romney 191. Nedlučenih je dakle 146 glasova - onih Nevade (6), Colorada (9), Iowe (6), Wisconsina (10), Michigana (16), Ohia (18), Pennysylvanie (20), New Hampshirea (4), Virginije (13), Sjeverne Karoline (15) i Floride (29).

Prema trenutnim analizama daje se 81% vjerojatnosti da će Obama uspjeti osvojiti natpolovičnu većinu glasova, a tek 18% da će to uspjeti Romneyu unatoč mnogo snažnijoj potpori nego očekivanoj. Od preostalih država Romney treba osvojiti barem 79 da postane predsjednik odnosno 78 da izbori budu izjednačeni i Zastupnički dom ga izabere za predsjednika. Međutim među 11 neodlučenih država postoje čak 32 ishoda koji vode do izjednačenog rezultata i Bidena kao potpredsjednika i Romneya kao predsjednika. To bi dovelo do prividno dvostranačke vlasti, a vjerojatno samo vladom u kojoj Romney i Biden jedva surađuju.

Romney-Biden? 

Većina medija zanemaruje mogućnost koja je vrlo izgledna u ovim izborima - situaciju u kojoj oba kandidata osvoje 269 glasova odnosno jedan manje od potrebne većine i o predsjedniku i potpredsjedniku se odlučuje u Zastupničkom domu i Senatu. 11 neodlučnih država daje gotovo podjednaku potporu oba kandidata, a postoje čak 32 kombinacije rezultata koje bi rezultirale jednakim brojem izborničkih glasova za obje strane.

U slučaju podjednakog broja izborničkih glasova za Romneya i Obamu sasvim sigurno bi Romney postao predsjednik, a Joe Biden potpredsjednik. Naime, prema mehanizmima za izbor predsjednika u slučaju izostanka većine izborničkih glasova novoizabrani Zastupnički dom (uz predsjednika bira se i trećina novih zastupnika) prema državnim delegacijama. Trenutno republikanci kontroliraju 33 države (od potrebnih 26), demokrati 14, a 3 države su ravnomjerno podijeljene. Čak i u slučaju demokratskih pobjeda nije izgledno da će demokrati preuzeti kontrolu nad Zastupničkim domom.

Potpredsjednika bira Senat u kojemu senatori glasuju individualno, a u tom pogledu omjer je 53 naprama 47 za demokrate što bi značilo da Joe Biden postaje potpredsjednikom. Čak i kada bi nekim slučajem glasovi bili podijeljeni 50-50 sadašnji potpredsjednik ima pravo davanja odlučujućeg glasa što bi značilo da Biden jednostavno može glasovati za sebe kao novog potpredsjednika.

Nova savezna država- Puerto Rico

SAD nisu primile nove savezne države već preko 50 godina, od primanja Havaja i Aljaske u Uniju 1960. Izgledno da će u idućih deset do dvadeset godina SAD dobiti dvije nove zvjezdice na zastavi - Puerto Rico ukoliko se odluči za postajanje državom, te District of Columbia u kojemu se nalazi američka prijestolnica.

Referendum o budućnosti Puerto Rica (teritorij, članstvo u Uniji ili nezavisnost) održava se također u utorak, a postoji mogućnost da na ovom referendumu prijedlog o pristupanju savezu država prođe. Time će SAD dobiti prvu saveznu državu u kojoj bijelci nisu većina. Autor: Goran M. Photo: CS Monito/Dnevno.hr/