Preko kušanja jela kroz koje se bez intelektualnih predrasuda, naslijeđenim osjećajem pod zubima i nepcem otkrivao svijet u svojoj najizravnijoj pojavnosti, a onda, kroz osobito cijenjene vrste namirnica – mesa, povrća, riba, nadasve riba – pretvarao u metafore dragocjenosti. Stoga je i sredozemna književnost osjećala gotovo religijsku privlačnost prema omiljenim ili posljednjim obrocima svojih junaka – od Sokrata do Krista, od don Quijotea do Daudetova Tatarina Taraskonca, od legendi o Apicijevoj smrti do Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana”, Marinkovićevih samotnjaka ili Smojinih Malomišćana. Ipak, ta želja za balzamiranjem volje za životom, pojačana nadom da će na drugom svijetu paradoksalno biti još snažnija, sačuvana za osobnu i intimnu hedonističku vječnost, prepoznaje se i u jednostavnim anegdotama koje otvaraju pitanja o vrijednostima i smislu svemira, bića i stvari, kroz pitanja o vrijednosti omiljenog jela ili neke dragocjene namirnice.
Među mnogima, posebno je zanimljiva priča o velikom gurmanu kojeg se stari na Korčuli još sjećaju, a koji je i na samrtničkoj postelji odgonetao pitanje koje ga je mučilo cijelog života i zbog kojeg se otimao godinama i vremenu. Žalio je što će umrijeti, a još nije odlučio je li bolja ovrata ili smudut, odnosno orada ili brancin, komarča ili lubin. Stoga nije nepravedno što upravo poglavljem o komarči odajemo počast hedonističkoj silovitosti sredozemnog mentaliteta. Ako su antički sladokusci lubina, morskog vuka nazivali najplemenitijom ribom i potomkom bogova, po okusu i vrijednosti mesa komarča ili Venerina svetica kako su je od milja nazivali Rimljani, nimalo ne zaostaje za svojim nešto grabežljivijim gastronomskim srodnikom. Naime, oboje spadaju u najtraženije ribe Jadrana i Sredozemlja.
Stariji latinski pisci poput Ovidija i Plinija oradu još nazivaju grčkim imenom Chrysofrus, zlatobrva, a poslije aurata, orata, pozlaćena, nazivom koji će u raznim inačicama i s malim lingvističkim odstupanjima preživjeti na cijelom Sredozemlju, ponajprije zbog izrazite zlatne mrlje koja se ističe nad njenim očima.
Drugo ime, komarča – po kojem je slavljena u srednjoj Dalmaciji – također je starogrčkog podrijetla od naziva komaris, koji kao njen ihtionim spominje Epiharmo, a tumači ga od imena biljke komoran ili naše planike, kojom su pokrivene padine otoka i obale, i koja rađa ukusne i purpurne maginje, okrugle plodove slasne kao divlji med, boje nalik grimiznom otisku koji se ističe iza oradinih škrga. Zanimljivo je spomenuti da je u engleskom jeziku nazivaju gilthead seabrem, ili pozlaćeni morski sinj, zbog modrog preljeva na krljuštima ribljeg hrpta, a po biljci sinj, od čijeg se lišća jednom ukuhavala plava boja i indigo te po kojoj je plavo more u našem jeziku nazvano i sinjim. Sve u čast orade ili komarče i onog istovremenog prezira i poštovanja prema životu i smrti koji našem Korčulaninu nije dopustio da mirno ode, nego je vječno zasjeo za vlastitim stolom tek prividno neodlučan pred osobnim izborom – lubin ili komarča?!
