Nažalost u Hrvatskoj već dugo nema gospodarskog rasta a ni ravnomjerne raspodjele nacionalnog dohotka. Uzrok tome je politička matrica koja vlada Hrvatskom.
Nakon krizne 2009. godine, svijet je već 2010. izišao iz krize. Prosječna stopa rasta svjetskog gospodarstva od 2010. do 2014. bila je 3,4 % godišnje, a za ovu godinu (2015) očekuje se isto. Prirodno, manje razvijene zemlje imaju veće stope rasta a razvijene manje. EU je u tom razdoblju rasla prosječno godišnje oko 1%, Amerika 2,2%, Japan 1,5%, a Kina 8,5, Indija 9%, Brazil 3,2%, zemlje bivšeg Sovjetskog saveza 3,2% . I drugi dijelovi svijeta kretali su se sličnim stopama.
Zemlje s kojima se Hrvatska uspoređuje (bivše socijalističke zemlje od Poljske do Makedonije i Turska) rasle su od 2010. godine po prosječnoj stopi od 3,5% godišnje. Njihov bruto domaći proizvod bio je za 17% veći od krizne 2009. godine, a Hrvatski manji za 5%. Skoro sve ove zemlje su već u 2010. ili najdalje u 2011. nadoknadile „gubitke“ iz krizne 2009. godine. Hrvatska je jedina zemlja u Europi i vjerojatno jedna od rijetkih u svijetu, koja je sve ove godine imala pad domaće proizvodnje. Čak su Grčka i Španjolska imale rast u 2014. godini.
Svaka zemlja ima svoje specifičnosti i svoje probleme. Izgovor na prethodna vremena i prethodne vlade može u maloj zemlji vrijediti godinu dana. Nakon toga sve je odgovornost nove vlade. Hrvatska je radila u više manje u istom okruženju kao i zemlje s kojima se uspoređujemo. Hrvatski rast je lošiji od njihovog za 22% (17+ 5). U novcu to je gubitak preko 70 milijardi kuna. Naime, za toliko bi Hrvatska bila u boljoj situaciji nego što sada jeste da je njena politika bila efikasna u prosjeku zemalja s kojima se uspoređujemo.
Nesposobnost hrvatske politike pokazuju i podaci o nezaposlenosti, izvozu, javnom dugu itd. Hrvatska, nažalost, po većini pokazatelja, spada među tri najlošije zemlje Europske unije. Sve u svemu, bijedno i sramotno. Oni koje vode državu nemaju se s čim hvaliti.
Mogli bi reći da su Hrvati zatočenici hrvatske politike, a taj odnos sve više sliči na Stockholmski sindrom. Raspoloživost proizvodnih resursa i onih koji su lako dobavljivi na svjetskom tržištu omogućuju Hrvatskoj dvostruko veći BDP od sadašnjeg. Jedina prepreka tom rezultatu je nesposobna politika. Politika koja živi na proizvodnji iluzija i nikakve ekonomske politike.
Sadašnja Hrvatska vlada trebala bi se ispričati hrvatskom narodu za rezultate svoje politike. Željeli su, mislili su da mogu, ali nije išlo. Nikakva sramota, ali kad rezultata nije bilo nakon godinu i pol, najviše dvije, bilo bi korektno prema vlastitom narodu dati ostavku i omogućiti mu traženje efikasnije vlade.
Naime, Hrvatska bi bez politike izišla iz krize 2012. Imala bi stopu rasta, vjerojatno između 1,5% i 2% da Kukuriku vlada nije povlačila poteze koji su je gurali dublje u rupu. Podizanje PDV-a i cijene energenata a bez politike dizanja dohotka smanjili su kupovnu moć (realni dohodak) građana približno 5%. U novcima to bi bilo oko 9 milijardi kuna koje su građanima uzete kroz veće cijene u 2012. te više-manje i sve naredne godine. Zbog toga je proizvodnja u Hrvatskoj pala za 2,2% (oko 7 milijardi kuna) u 2012. i padala narednih godina dok se nisu icrpili efekti tih mjera.
Pored toga Kukuriku vlada je povećala poreznu presiju, tj. naplatu neplaćenog poreza iz prethodnih godina. Bez obzira koliko to bilo zakonski opravdano, ekonomski to je značilo dodatno smanjivanje raspoloživog dohotka. Krenuli su na jednoj strani oštro i sa stečajevima a bez politike podizanja proizvodnje i otvaranja novih radnih mjesta na drugoj strani… Sve te i druge mjere gurale su Hrvatsku sve dublje u gospodarsku rupu. Svijet je izišao iz krizne „rupe“ u 2010. i danas se nalazi iznad te rupe oko 20 metara, a Hrvatska se nalazi u rupi od petnaestak metara. Razlika je više od 35 metara i dalje se povećava...
Bolje rast nego pad, ali nije svaki rast izlazak iz krize. Statistički, dva uzastopna kvartala je izlazak. To je statistička ili ekonomska konvencija. Ekonomski i socijalno, izlazak iz krize mogli bi definirati kao ostvarivanje prije kriznih (iz 2008.) rezultata. Budući da je Hrvatska u rupi od petnaestak metara, dizanje od metra ili dva zasigurno nije izlazak iz krize. Za izlazak iz krize trebaju puno veći koraci.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.