Nevolja zvana rat slila se u moj mali svijet i zauvijek raspršila snove jednog tada trinaestgodišnjaka. To je bilo to, 16.11.1991. rastanak na brodu Slavija,nas pet tisuća bilo je zgužvano na brodu kapaciteta 1,500 putnika. Moramo otići iz grada, tati će lakše biti... Ja nisam htio da idemo, želio sam ostati, no povinuo sam se očevoj volji. Njegova vatrogasna, plava uniforma i "konversice" na nogama. Odlazimo sa dva velika kofera, cijeli naš život je u ta dva kofera, znamo već, kuća zapaljena, idemo izbezumljeni... Zagrlio sam ga jako, brada mu se tresla, a moji su se jecaji pretvarali u histeričan plač... U tom zagrljaju dao sam mu sebe, nikakva mistifikacija, obojica smo predosjećali, bio je to naš posljednji zagrljaj.
Jugo... Kiša... More... Moramo na pregled broda u Zeleniku, crnogorska vojska se želi uvjeriti da na brodu nema muškaraca sposobnih za oružje, more, ogromni valovi, svi ležimo po hodnicima broda, svi jecamo, povraćamo od morske bolesti, svi traže pomoć, doktor trči između nas i dere se da nam ne može pomoći, neka povraćamo, neka jecamo - to je morska bolest, tu nema lijeka. Prolazimo kontrolu, trebamo stati u Split, ali ne, kažu, Split je granatiran... Kažu i da nas prati neprijateljska podmornica koja će nas svakog trena potopiti. Brod očajnika. Ovako mora da je u paklu, ako ga ima, pomislih. Sviće lijep dan, svi izlazimo na palubu, vidim neke „borce“ koji su bili skriveni ili obučeni kao žene na brodu. Uplovljavamo u Pulu,odakle nas autobusima prebacuju u Novigrad istarski, hotel Laguna... Šuma, more, mir.
Hodnik mi se ljulja dva, tri dana od morske bolesti. Prolazi vrijeme, vijesti cure... Neće mu se valjda što dogoditi, što ako vojska uđe u grad... Ma neće, pa on nije vojnik, on je vatrogasac, ne nosi pušku... To me tješi... Jel' mu hladno, jel' gladan... Čujemo se preko telefona, kad možemo, glas mu drhti, muk... Počinje plakati... Njemo vraćam telefon mami... Ona ga tješi... I tako sve do 06.12.1991... Crni petak... Dolazi tatin prijatelj, dobio je, kaže, vijest da je Nino stradao prilikom gašenja hotela „Libertas“... Bacam pogled na mamu koja se beživotno ruši na krevet... Hitna pomoć, očaj, nevjerica, tuga... Odbijam spoznaju... Mora da je greška...Dan drugi, treći... Njemo se smjenjuju kolone ispred naše hotelske sobe... San? Upisujem se u školu, gomila neznanaca... Njemo buljim kroz prozor i napeto isčekujem kada će tata promoliti glavu...
U Novigradu istarskome 1991 A.D. Nikada te neću prestati čekati tata...
Tvoj sin....
P.S. Isječak iz dnevnika (autokonverzacija)
*Događa vam se sve to... Da li osjećate mržnju naspram ljudi koji su vam to učinili?
Ne, mene nisu učili da mrzim... Ali,osjećao sam zbunjenost, strah, tjeskobu koji proizlaze iz pitanja što dalje... Kamo? Gdje? Znate, iz jednog normalnog stanja odjednom se nađete u nekom hotelu, daleko od svog doma kojeg više ni nemate, a najgore od svega, ostajete bez roditelja. Teško je to opisati riječima, taj osjećaj. /Vlaho Mihočević/
e - novine