Ostati usamljenik, svjesno bježeći od gradske gomile, brojnih obaveza, brojnih svakodnevnih kontakata, kako poslovnih tako i prijateljskih, zaista je jako teško. Naročito ako čovjek u tome želi biti uspješan i ostati vjeran samom sebi i svom opredjeljenju. Zbog toga je Šindolić još u mladosti, dakle u studentskim danima, definitivno odlučio postati i do kraja života ostati slobodni umjetnik koji ne ovisi o državi, podobnosti ili nepodobnosti određenom političkom sistemu, institucijama, korumpiranosti administracije, stalnom zaposlenju, plaći i koječemu drugom, piše
forum.tm.
U razgovoru Šindolić je otkrio kako su mu u pripremi još i prijevodi Garya Snydera, Williama S. Burroughsa, Harukija Murakamija, ali i nove pjesme koje će objaviti u zbirci 'Višeglasje'.
Osvrnuo na trenutnu književnu scenu u Hrvatskoj i prijevode stranih izdanja te je kazao nešto više o odnosu s Dubrovnikom kao gradom u kojem je rođen i gdje je proveo dobar dio života da bi mu se 2008. godine i vratio.
"Razlozi mojega povratka u Dubrovnik bili su posve privatni, tj. moji roditelji, budući da sam sin jedinac. Želio sam biti pokraj svojih roditelja u njihovoj starosti. To je uistinu jedini razlog mojeg povratka u Dubrovnik. Sada je živ jedino moj otac. Jednoga dana kad ni njega više ne bude, nisam siguran da ću ostati živjeti u Dubrovniku. Razlog zašto je to tako leži u činjenici da u Dubrovniku već godinama imamo savršenu simbiozu totalnog bezakonja i krajnje perfidnu otimačinu gdje se točno zna što kome pripada i gdje se uz podršku vlasti ili opozicije svejedno, javno dobro pretače u džepove nekolicine bezdušnih političkih ili poslovnih kameleona. Isto tako, bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad, pretvorili smo u isprazni folklor kineskih suvenira s okusom Mediterana "kakav je nekoć bio". Nažalost, Dubrovnik je sve više i više monoteistčki monetarni centar nekakve kvazi-kulture koja, čak i takva, teško da uopće postoji. Recimo, Dubrovnik je jedan od glavnih kandidata da uskoro postane europska prijestolnica kulture. Ali – gle čuda! – europska prijestolnica kulture u kojoj nema čak ni jedna jedina knjižara!", kazao je Vojo Šindolić.
"Razmišljajući danas o nelagodnom osjećaju prisilne otuđenosti u svom rodnom gradu, prisjećam se kako sam prije dvadesetak godina vodio gotovo cjelodnevni razgovor sa znamenitim meksičkim piscem Carlosom Fuentesom koji je najveći dio svoga života proveo u raznim zemljama i daleko od svoje domovine. Pitajući ga o tegobnom životnom osjećaju raseljenosti, naveo sam mu rečenicu Witolda Gombrowiza: "Bilo koji umjetnik koji poštuje samog sebe mora biti, u svakom smislu te riječi, emigrant". Carlos Fuentes mi je, u skraćenoj verziji, odgovorio: "Čitavog života sam putovao jer je moj otac bio diplomat pa sam oduvijek imao osjećaj raseljenosti. Mislim da je osoba koja se najbolje, najudobnije osjeća u vlastitom zavičaju tek nježni početnik. Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastiti zavičaj ili domovinu, može nazvati savršenim čovjekom"
Vojo Šindolić je poznat je i po brojnim poznanstvima s američkim piscima i glazbenicima koja su izazvala zanimanje javnosti kada je predstavio privatnu kolekciju originalnih crteža Charlesa Bukowskog, Patti Smith, Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga i ostalih.
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.