Teško je reći koji je blagdan vezan uz hrvatsku državnost najznačajniji: je li to Dan državnosti, 25. lipnja, ili je to Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza, ili pak Dan neovisnosti, 8. listopada.
No, od ta tri svečana blagdana u svijesti Hrvata nesumnjivo se izdvaja Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojim se obilježava trenutak dizanja zastave na Kninskoj tvrđavi 1995. godine. Značaj ovog konkretnog povijesnog trenutka sasvim je razumljiv i logičan - jer su i njegovi učinci i posljedice po život stanovnika bili neusporedivi s bilo kojim drugim događajem iz novije hrvatske povijesti.
Naime - iako je vojno-redarstvena operacija 'Oluja' službeno počela jutro ranije i trajala nekoliko slijedećih dana - slika hrvatske zastave koja se vijori u Kninu naprosto je i politički, i simbolički, pa i psihološki označila kraj postojanja tzv. Republike Srpske Krajine, kao paradržave pobunjenih Srba. Sve ono što je slijedilo nakon toga za većinu suvremenika koji nisu osobno sudjelovali u 'Oluji', danas objektivno predstavlja tek vojno-povijesni detalj.
Jasan, osobni i intimni značaj i značaj u kolektivnoj svijesti
Za hrvatske ratnike, vijest o zastavi na Kninskoj tvrđavi, značila je konačnu krunu i potvrdu smisla svih njihovih odricanja i napora tijekom rata. Za njihove porodice, značila da se od tog dana zaista mogu nadati skorašnjem povratku svojih najmilijih te nagovještaj konačnog prekida dugogodišnjih strepnji s kojima su živjeli. Za prognanike, to je značilo odlazak iz hotelskih soba, bungalova i prognaničkih naselja koja im nikad nisu mogla zamijeniti njihove domove. Za gospodarstvenike i poduzetnike, to je bio početak obnove četiri godine prekinutih trgovinskih, prometnih i monetarnih veza te ponovno oživljavanje turizma. Napokon, 5. kolovoza 1995. bio je gotovo sigurno dan koji pamte i tzv. dezerteri, jer je značio prekid dugogodišnjeg skrivanja pred mobilizacijskim pozivom.
Zbog toga Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kao nijedan drugi blagdan, za Hrvate ima jasan, osobni i intimni značaj i značaj u kolektivnoj svijesti.
Tko to ne razumije – taj uopće ništa ne razumije.
I upravo zbog ove činjenice, neshvatljivo je da i danas, petu godinu zaredom, uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Milorad Pupovac u ime Srpskog narodnog vijeća, u svojoj 'Izjavi sjećanja' traži "da se počne stvarati drugačija politika sjećanja i drugačiji odnos prema ratu i ratnom stradanju.".
Manipulacija selektivnim iznošenjem djelomičnih istina, poluistina i neistina
Što bi ta 'drugačija politika sjećanja' zapravo trebala značiti pokazuje već početak 'izjave" u kojoj se navodi da je "Prije sedamnaest godina tokom i nakon vojno-policijskih akcija „Bljesak“ i „Oluja“ s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, bivših područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda, izbjeglo je oko 250 000 pripadnika starosjedilačkog srpskog naroda.". Uz sve to, Pupovac dodaje kako "Ni nakon sedamnaest godina u javnom sjećanju u Hrvatskoj prostora za ova stradanja, za ove činjenice i ovakva iskustva još uvijek nema. Nema ga ni nakon što su međunarodne pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmjerima ovog stradanja.".
Dakle, Pupovac ponovno manipulira selektivnim iznošenjem djelomičnih istina, poluistina i neistina, podupirući ovu svoju političku podvalu već izlizanim argumentima iz poznatog repertoara velikosrpskih povijesnih falsifikata. I sve to uz uobičajenu dozu patetike i navodnog humanizma, koji je Pupovcu postao gotovo zaštitni znak.
Riječ je dakako samo o nastavku političke perverzije kojoj svjedočimo svih ovih godina. Jer kako drugačije nazvati ovo pažljivo izbjegavanje svakog spomena velikosrpske politike, makar i u jednoj rečenici, čime se svjesno ustrajava na zamagljivanju pobune Srba u Hrvatskoj i zajedničke agresiju četnika i srbizirane jugoslavenske armije na Hrvatsku državu, što je i dovelo do ratnih stradanja i nesrpskog i srpskog stanovništva. Pritom, prikazivanje dijelova Hrvatske na kojima su srpski pobunjenici od 1991-1995. izvršili masovne zločine i etničko čišćenje kao "područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda" Pupovac podmeće staru tezu Milana Martića ili Save Štrbca po kojoj je Hrvatska napadom na "zaštićena područja" izvršila agresiju. Napokon, podvaljivanje teze o stradanja "250.000 pripadnika starosjedilačkog srpskog naroda" - u koje se valjda ubraja i sve one Šešeljeve i Arkanove dobrovoljce, kao i sve one srbijanske oficire i podoficire koji su iz Srbije stigli kako bi ojačali lokalne četničke jedinice - jasan je znak kako Srpsko narodno vijeće i dalje ustrajava na odluci da osporava čak i onaj minimum neospornih povijesnih činjenica, i njihovih interpretacija o uzrocima i tijeku ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Doda li se tome i podmetanje teze o "karakteru i razmjerima tog stradanja" o kojem su navodno svoje rekle i "međunarodne pravosudne institucije", čime se očito aludira na još nepravomoćnu prvostupanjsku presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pred Haaškim sudom – sasvim je jasno što je osnovni problem s "drugačijom politikom sjećanja i drugačijim odnosom prema ratu i ratnim stradanjima".
Cijena te slobodne plaća se i danas
Naravno, da je Hrvatska imala tu 'sreću' da se u svibnja 1991., nakon odluke na referendumu o samostalnost i neovisnost - mirno razdružila od bivše države, danas bi kao svoj najznačajniji datum obilježavala neki dosadni protokolarni čin svečane sjednice Sabora ili dizanja zastave na Markovu trgu. I taj bi datum u kolektivnoj svijesti bio značajan otprilike koliko je to značajno Česima i Slovacima. No, zbog velikosrpske pobune i agresije, Hrvati su za svoju odluku o neovisnosti, kojom su potvrdili vlastito shvaćanje temeljnih političkih sloboda jedne nacije, platili izuzetno visoku cijenu. Ponajprije onu u ljudskim životima. Uz to, cijena te slobodne plaća se i danas kroz demografske gubitke, učestalosti psiholoških trauma, generaciju mladih odraslih bez jednog ili oba roditelja, razorene brakove, narušenog zdravlja ratnih veterana... I plaćat će se još desetljećima.
I taj će problem biti nerješiv te i nadalje onemogućavati normalizaciju odnosa Hrvata i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj sve dok politički predstavnici Srba ne prihvate činjenicu da konfrontiranjem sa simboličkim značajem 'Dan pobjede i domovinske zahvalnosti' nastavljaju antagonizirati Srbe s ostalim hrvatskim građanima. Odnosno, dok ne shvate da će tek dolaskom i sudjelovanjem svojih političkih predstavnika u Knin, 5. kolovoza, srpska nacionalna manjina "prijeći Rubikon" a Srbi u Hrvatskoj time konačno postati građani jednaki svim drugim građanima ove države. Riječju, postati politički Hrvati!
Kao što su to uostalom i pripadnici bilo koje druge nacionalne manjine u Hrvatskoj, i svi oni pripadnici srpske nacionalnosti koji su bili hrvatski branitelji, i koji od samog početka 'Dan pobjede i domovinske zahvalnosti' smatraju svojim blagdanom.