Je li riječ o pretjeranom konzumiranju alkohola teško je reći budući da Predsjednica još uvijek ne provodi alko-testiranje na ulazu u svoje odaje, što ne znači da to uskoro neće biti potrebno ako je političari koji ovako nastupaju i govore nastave pohoditi. Druga mogućnost je ona koju navode zlobnici, a to je da Milanović u stvari i nije sposoban sastaviti suvislu rečenicu ako u ruci čvrsto ne drži brižljivo ispisan blesimetar. Već odavno se primjećuje da je razlika u kvaliteti, razumljivosti i općoj suvislosti njegovih pripremljenih ili pisanih izjava u odnosu na spontani govor jednostavno prevelika. Takva razlika uvijek postoji kod svake javne osobe, ali ona je kod Milanovića "nebo i zemlja".
Treća mogućnost je da je nešto i od prve i od druge mogućnosti donekle točno, ali da najveći uzrok takvog oratorskog pada leži u krajnjoj panici koja je kod lidera SDP-a nastala kad je shvatio da proces u kojemu on definitivno ostaje bez i trunke vlasti poprima jasne obrise.
U ovom trenutku i dalje ostaje misterijem kako je došlo do početka raspleta mukotrpnih dogovora. Ako bismo se složili da je beskonačno odugovlačenje ovog procesa nešto što odgovara samo SDP-u, jer produžava mogućnost potkupljivanja i razbijanja MOST-a, a iz istih takvih razloga nimalo ne odgovara ni HDZ-u (jer ne može ništa dobiti a može sve izgubiti) niti MOST-u (jer je stalno izložen pritisku koji povećava opasnost njihova raspada) - onda je doista nejasno zašto su nervozne poteze povukli upravo članovi Koalicije Hrvatska raste. Teze da je HNS-ovo odbijanje velike koalicije potez koji je ta stranka povukla samostalno svakim danom imaju sve slabije uporište jer HNS više uopće ne povlači nikakve poteze. Je li možda bila riječ o neuspješnom blefu?
I što je, tu je, tu smo gdje jesmo a jednu stvar možemo označiti nesumnjivom: u koaliciji Hrvatska raste sasvim sigurno nisu očekivali da dosad neće uspjeti potkupiti dovoljan broj zastupnika MOST-a. Na okorjeloj sceni hrvatskog političkog oportunizma zastupnik i njegov glas naprosto su roba koja ima svoju cijenu; i koliko god ta cijena bila visoka, ona ima konkretan i konačan iskaz vrijednosti do koga samo treba doći ustrajnim cjenkanjem i nagovaranjem. No to se kod 15-oro MOST-ovih zastupnika naprosto nije dogodilo. Tu čak pada i teza kako se MOST-ovci cjenkaju s objema stranama i odvaguju gdje će dobiti bolju cijenu. Obara je jednostavna matematika i zakon ponude i potražnje. Naime, kako je SDP-u potreban mnogo manji broj glasova MOST-ovaca nego HDZ-u, svaki pojedinačni glas MOST-ovca u korist SDP-ove koalicije imao bi neusporedivo veću cijenu na "tržištu" potkupljivanja. Ali "transakcije" se ne događaju, i time MOST-ovci na očigled sviju nas postavljaju sasvim novi standard u nepotkupljivosti i principijelnosti saborskih zastupnika, dosad neviđen.
I tako, neočekivani razvoj događaja dovodi one koji su navikli na uhodane tehnike zaplotnjaštva pred nerješive probleme. Gube se živci širom koalicije Hrvatska raste, a Milanović čak počinje i buncati. No i u tom buncanju neke stvari se ipak ne mogu osporiti. Iako je teza da "birači žele samo ili Milanovića ili Karamarka za premijera" nategnuta, točno polovica od te teze nije. Da prepolovimo: "Milanovićevi birači žele samo Milanovića za premijera". Kampanja koalicije Hrvatska raste bila je tako ekstremno personalizirana da bi ovo bilo teško osporiti.
Koliko god se Karamarku zamjerala nedovoljna medijska agilnost i pretjerana orijentiranost na internu komunikaciju unutar svoje stranke - on bar nije virio iz svake paštete. Milanović je pak bio sveprisutan, neizbježan dio gotovo svakog trena javne svakodnevice.
Dok je HDZ, makar nemušto i neuvjerljivo, pokušavao predstaviti svoj program kao nekakav predizborni adut, Hrvatska raste to nije niti pokušavala - niti deklariranog programa, niti cilja, niti konkretnih obećanja, oni su nudili samo jedinstvenost osobe Velikog vođe. Skupi strani konzultanti su odlično procijenili, a nama samo ostaje da lamentiramo nad činjenicom da takva iracionalna atavistička koncepcija može pobrati toliko glasova, i to u najrazvijenijim urbanim sredinama, gdje bi se po nekoj logici stvari mogao očekivati "najeuropskiji" republikanski i pluralistički duh, koji njeguje prirodan animozitet prema bilo kakvom obliku kulta ličnosti. I ne samo to nego se Vođa u jednoj Rijeci zakačio s popularnim lokalnim liderima pa ih nije bilo na izbornim listama, i to mu opet nije smetalo da ostvari standardno dobar izborni rezultat.
Birači SDP-a, dakle, pružaju veliku podršku konceptu totalnog vođe i spremni su svoje osobne preferencije staviti potpuno u stranu. (Zanimljivo da se upravo to zamjeralo Tuđmanu za vrijeme njegove vladavine, i to baš sa strane nominalne ljevice.) Iste opaske mogu se primijeniti za IDS i njihove birače. Kad se tome doda činjenica da su pripadnici MOST-a, trenutno jedine prave političke alternative kod nas, najvećim dijelom politički ponikli u sredinama gdje su ih uzdigli razočarani pripadnici desnog političkog spektra, koji se, dakle, ne drže svojih zadanih lidera kao pijani plota, čovjek se mora zapitati - je li u sadašnjem stanju stvari u Hrvatskoj nominalno lijevo biračko tijelo mnogo zadrtije od nominalno desnog?
Jesu li to prepoznali SDP-ovi skupi strani konzultanti pa su zato i osmislili izrazito personaliziranu kampanju? Vjeruje li u to potpuno Milanović, pa stoga radi što mu padne na pamet, bez ikakve brige kakav će dojam ostaviti i na cjelokupnu javnost, i na njegove birače koji ionako žele njega i samo njega ma što god napravio?
Odgovor na to pitanje mogu dati samo ponovljeni izbori jer ako bi nakon ovako besprizornog Milanovićeva ponašanja u poslijeizbornom razdoblju, od otvorenog muljanja u dogovorima, bahaćenja i prostačenja u interakcijama pa sve do radikalnih promjena stavova nekad i u toku jednog jedinog dana, otvorenog minoriziranja svih stranačkih tijela svoje stranke kao i stranaka-koalicijskih partnera - ako nakon svega toga podrška SDP-u ne bi opala, onda možemo reći da je riječ o zastrašujućoj apsolutnoj privrženosti vođi, na način na koji se to viđa u totalitarnim i ekstremno populističkim režimima gdje demokracije uopće nema ili je spala na najniže moguće grane.
U tom slučaju možemo reći da za do te mjere zaluđeni dio biračkog tijela argumenti koji se pozivaju na demokratsku primjerenost nemaju nikakav značaj, te da je jedini način da se u Hrvatskoj održi kakva-takva demokracija - da se taj dio biračkog tijela preglasa.
MOST je po svoj prilici pogriješio što je uopće prihvatio u razmatranje najnoviju neočekivanu ponudu SDP-a. Ta ponuda je i po svom sadržaju i karakteru neozbiljna i kao takvu ju je trebalo odmah odbaciti. Radikalna promjena političkih stavova u toku jednog dana je naprosto krajnje neozbiljna, a naknadna podrška stranačkih tijela koalicije Hrvatska raste odluci koju je očito učas donio jedan čovjek groteskna je. Uzimanje takve ponude u razmatranje prijeti pretvaranjem cijelog pregovaračkog procesa u cirkus, a upravo to je i bio jedan i jedini smisao te ponude.
MOST-ovci su, dakle, trebali tu novu ponudu odlučno odbaciti, nastaviti odlučne pregovore s HDZ-om i na prvi jasan znak HDZ-ovog vrdanja i muljanja - ići na nove izbore, a ako bi se uspjeli pošteno dogovoriti s HDZ-om - ići na formiranje vlade i ne obazirati se na daljnje populističke balone Milanovića i njegovih pripuza. Ovako, prihvaćanjem nastavka razgovora na ovaj način, želeći biti maksimalno korektni, guraju sami sebe u mulj iz koga je teško izaći čist. Pa sve i dalje ostaje neizvjesno.